Pročitajte priču o braniteljima koji su upali u zasjedu četnika, jedan od poginulih bio je i 18-godišnji Tomislav Brstilo, koji je malo prije toga pobjegao iz Maršalke

5 comments

1. Jedan od najtragičnijih događaja na ličkoj bojišnici povezan s istarskim borcima dogodio se 31. siječnja 1992.: kamion na čelu kolone, koji je prevozio pripadnike 3. satnije, na snijegom prekrivenoj cesti aktivirao je protutenkovsku minu. Od posljedica detonacije smrtno je nastradao vozač iz 111. brigade **Vladimir Mikuličić (33)**, a od neprijateljske paljbe poginuo je najmlađi pripadnik satnije **Tomislav Brstilo**, dok su drugi vojnici bili teže ili lakše ranjeni.

   Neprijatelj je nesumnjivo znao da dolazi smjena i na tom su (jedinom) putu postavili zasjedu. I to u sklopu veće akcije koja se dogodila toga dana na pravcu Zabare – Dabar, kako bi zaustavili ili usporili dolazak bojne na položaj. Prema izvješću zapovjednika izvidničko-diverzantskoga voda kapetana **Stančeta Jovanovića**, upućenom komandi 2. ličke brigade u Vrhovinama, proslijeđenom i zapovjedništvu OG-3 JNA Plitvice, postrojba “Osvetnik” dobila je zadaću izviđanja širega područja Dabra, piše **Robert Buršić** za Glas Istre.

   Dio postrojbe posebnu je pažnju obratio na područje oko zaselaka Zabare i Bužak, dok je njezin drugi dio, koji je vodio **Momir Nikolić**, pripadnik četničke dobrovoljačke skupine s planine Ozren kraj Doboja (BiH), izviđao područje prema Letincu. Njihova je zadaća bila da na najpogodnijem mjestu šumskoga puta zapriječe prolaz protutenkovskim minama. Ovu zadaću i zasjedu od 31. siječnja 1992. obavila je Nikolićeva skupina od devet vojnika i tri vodiča, odnosno lokalnih vojnika-mještana iz Dabra.

   **NAKON MINE – SNAJPERI**

   Nakon eksplozije mine, kolonu je neprijateljska zasjeda zasula paljbom iz pješačkog naoružanja i snajpera, što je izazvalo dodatno iznenađenje i strah. Nakon odbijanja napada zavladao je mir, ali i tuga za izgubljenim suborcima. Zapovjedništvo brigade zabrinulo se zbog poginulih i ranjenih, ali i pribojavalo da ovaj tragični događaj ne poljulja dosad stečeno samopouzdanje. Ipak, usprkos svemu, pripadnici 1. voda 3. pješačke satnije produžili su i zadržali položaj u Dabru i Crnom vrhu.

   Treba podsjetiti da su tijekom prosinca 1991. godine počele intenzivnije pripreme svih postrojbi 119. brigade HV-a, koja je osnovana 7. rujna te godine, za odlazak na ličko ratište. Prva veća mobilizacija počela je u Puli krajem prosinca 1991. godine i to 1. pješačke bojne. Pripadnici 119. brigade okupili su se u autokampu Kažela i Valsaline, a mobilizacija je uključivala vojne obveznike s područja općina Pule, Rovinja i Labina, koji su strukturirali sastav brigade.

   U noći između 29. i 30. siječnja 1992. kolona vozila tiho je iz Pule krenula put Like. Na ličko bojište došli su 30. siječnja 1992. godine. Brigada je upućena oko Brinja i Letinca i zaposjela obrambeni položaj na potezu Glavace – Dabar. Sutradan, u petak, 31. siječnja 1992., oko 6 sati ujutro pripadnici 3. satnije u koloni od tri kamiona i terenskim vozilom, otišli su preuzeti crtu bojišnice od riječke 111. pješačke brigade. Na putu do položaja naišli su na neprijateljsku zasjedu.

   **SMRT UZELA NAJMLAĐEGA**

   **Roberto Fabris**, zapovjednik 3. satnije, ovako je opisao ovaj tragičan događaj (Istra u Domovinskom ratu, 1991.-1995., Nova Istra, Istarski ogranak DHK, Pula 2018.):”U dugom zavoju kamion je naletio na minu i odletio u zrak. Sreća u nesreći što je od eksplozije odletio udesno i nagnuo na bok. Da se nagnuo na drugu stranu prema napadačima, svi bi poginuli. Oni u kamionu brzo su reagirali, razrezali ceradu i poiskakali vani. Svi smo iz ostalih kamiona i vozila odmah izašli iz vozila. Znam da sam u jednom trenutku vikao da prekinu s paljbom jer smo vidjeli da je neprijatelj iz zasjede već počeo bježati.

   Neki su pucali nasumično, iz straha, panike. I stvarno, prestali su pucati. **Radomir Galant**, zapovjednik voda iz kamiona koji je naletio na minu, bio je na mjestu suvozača i ispao je kroz vrata na zemlju, drugi suvozač koji je sjedio u sredini izletio je kroz šoferšajbu jedno par metara, bio je sav crn. Kao crnac je bauljao prema nama. Vjerojatno od šoka nije ni znao što se dešava, povukli smo ga dolje u zaklon.

   Meni je ostao u sjećanju vozač iz 111. brigade, dečko je pružao ruku prema meni, na nekih dva, tri metara od mene, a donjeg dijela tijela nema. Šok. A poslije sam saznao da je mijenjao kuma, da nije on trebao voziti, nego kum, ali da je ovaj rekao kako je umoran, pa ga je zamijenio. Tu je poginuo naš Tomislav Brstilo, bio je najmlađi pripadnik satnije. Imao je 18 godina. Bio je inače dosluženik. Ja sam imao jedno šest dosluženika, mladih, a samo on je išao s nama u Liku.

   Poslije sam se grizao. Pobjegao je iz Maršalke u Zagrebu i prijavio se kod nas. Jako sam se grizao, bilo mi je teško. Gdje najmlađi da pogine, zašto sam ga uopće poveo sa sobom? To me grizlo do razgovora s njegovom majkom koja je rekla da je on živio za to. Prvi dan prvih deset sati ratišta i ti već izgubiš čovjeka”, piše Glas Istre.

2. Moze se rec da su ga obrstili

3. Ne zanima ti to prosječnog hredditora.

4. Boli me kita za to

5. Hoce to tako u ratu. Diverzantska skupina ispunila svoju zadacu i presjekla logisticku liniju neprijatelja.