što ovi komunjare seru, pa kapitalizam je omogućio masprodukciju uhljeba koji su jako zadovoljni
Sad ne možeš ni zaraditi dovoljno da častiš rundom rakije
“Zadovoljan radnik u kapitalističkom društvu zvuči kao sintagma koja opisuje neko utopijsko mitsko biće.”
Da, ako kapitalističko društvo ograničiš na granice pripizdine za čije govorno područje pišeš ovako površan tekst. Ako pak baciš malo pogled na Island, Norvešku, Švedsku, Finsku, Dansku, Njemačku, itd., onda se “mitsko biće” pretvara u “prosjek”.
Mogli smo proizvoditi Bradleya o zarađivati.
Čehatba.
Taj ĐĐ je već trebalo zatvorit, milijarde su dobili ali i dalje posluju s gubitkom. Ista stvar kao i s brodogradilištima.
Tako što smo lijevali novce ko da smo begovi pa se sve raspalo ko kula od karata kad je zapad moćnoj Jugi ukino foren ejd
To radništvo je došlo u fabrike s opancima na nogama i sa mentalitetom seoskih klanova u glavama. Bez obzira na tehnologiju na koju su priučeni, rasli su u okruženjima gdje je sve bilo “naše”. Prosječno selo na ovim prostorima je šira obitelj sa isprepletenim obiteljskim vezama i naš kockastoglavi proleter je s takvim mentalitetom ulazio u cijelu priču industrijalizacije u bivšoj Jugi.
Naravno, tijekom tog procesa vremenom dolazi do kidanja tog društvenog tkanja i sad se pojavljuju članci koji pobuđuju sjećanja na nešto o čemu današnja djeca, odrasla na asfaltu, ne mogu imati niti najmanjeg pojma. Akteri društvenih procesa u članku mentalno su bliži Afganistancima i Pakistancima koji se prošetavaju u Njemačku nego nama.
Baš me zanima društveni eksperiment gdje bi se današnje radne ljude – izvan industrijskog okruženja – autistične ITjevce, kelnere, trgovce, udrobljene montere i servisere organiziralo na način kako su to raditi nekada u Đuri.
Kako se njegovao duh radnika: Pijačom i radom između pauza. A takvih priča ima na bacanje
9 comments
što ovi komunjare seru, pa kapitalizam je omogućio masprodukciju uhljeba koji su jako zadovoljni
Sad ne možeš ni zaraditi dovoljno da častiš rundom rakije
“Zadovoljan radnik u kapitalističkom društvu zvuči kao sintagma koja opisuje neko utopijsko mitsko biće.”
Da, ako kapitalističko društvo ograničiš na granice pripizdine za čije govorno područje pišeš ovako površan tekst. Ako pak baciš malo pogled na Island, Norvešku, Švedsku, Finsku, Dansku, Njemačku, itd., onda se “mitsko biće” pretvara u “prosjek”.
Mogli smo proizvoditi Bradleya o zarađivati.
Čehatba.
Taj ĐĐ je već trebalo zatvorit, milijarde su dobili ali i dalje posluju s gubitkom. Ista stvar kao i s brodogradilištima.
Tako što smo lijevali novce ko da smo begovi pa se sve raspalo ko kula od karata kad je zapad moćnoj Jugi ukino foren ejd
To radništvo je došlo u fabrike s opancima na nogama i sa mentalitetom seoskih klanova u glavama. Bez obzira na tehnologiju na koju su priučeni, rasli su u okruženjima gdje je sve bilo “naše”. Prosječno selo na ovim prostorima je šira obitelj sa isprepletenim obiteljskim vezama i naš kockastoglavi proleter je s takvim mentalitetom ulazio u cijelu priču industrijalizacije u bivšoj Jugi.
Naravno, tijekom tog procesa vremenom dolazi do kidanja tog društvenog tkanja i sad se pojavljuju članci koji pobuđuju sjećanja na nešto o čemu današnja djeca, odrasla na asfaltu, ne mogu imati niti najmanjeg pojma. Akteri društvenih procesa u članku mentalno su bliži Afganistancima i Pakistancima koji se prošetavaju u Njemačku nego nama.
Baš me zanima društveni eksperiment gdje bi se današnje radne ljude – izvan industrijskog okruženja – autistične ITjevce, kelnere, trgovce, udrobljene montere i servisere organiziralo na način kako su to raditi nekada u Đuri.
Kako se njegovao duh radnika: Pijačom i radom između pauza. A takvih priča ima na bacanje