Ja sam sjedila tati na torbi jer sam mislila ak mu ne dam torbu da ne može otic… Ova situacija sada u meni budi toliko potisnute traume da nisam ni znala da su jos u meni
Užas jbni. Nabijem na kurac sve moćnike bilo koje vrste i bilo koga tko silom hoće provest svoju volju.
Koja je to strojnica?
Kad se sjetim tih dana. Otac se sprema i ide na teren a mama lije suze. I onda čovjek preživi zadarsko zaleđe i Bljesak i bude ranjen kad se njegov kolega raznese bombom u spavaonici vojarne. Nikome ne želim to zlo, tu strepnju hoće li se vratiti.
r/escapingprisonplanet
Ovako izgleda heroj
Nemoj biti tužan anđele mali čača ti je heroj
Mogo i tata u rat s tom puškom
Ja sam tada bio dosta stariji od ovog bebača, ali mislim da su nas baka i djed sklonili jer se ne sjećam tog konkretnog trenutka. I dobro da je tako. Jedna trauma manje.
Od kud znaš da je dječak, zašto mu assumaš gender
Stariji brat je tek nedavno shvatio da ga je toliko iztraumatizirao rat da se ničega ne sjeća osim zvuka aviona koji su letjeli non stop. Mama danas cijeli dan nasekirana, sve joj se vratilo, ali je bila neustrašiva. Kad su bombadirali susjedovu kuću, ona je sakrila djecu u ormariće i otišla prati prozore. Raketirali željezničku stanicu i skoro poginula zbog glupe salame za tatine sendviče koje bi nosio na bojišnicu. Tijekom jednog bombadiranja odbila je ići u podrum (čiji je ulaz bio veličine 2×2) jer se bojala malih prostora i napravila uzbunu; rekla susjedu “Ja ti tu ne ulazim jer ako nas pogodi bomba, ostat ćemo svi zatrpani!”. Nakon te izjave svi su ljudi pobjegli van iz podruma. Tatu ispratila nebrojeno puta na bojišnjicu s bratom i sestrom. Hvala Bogu da se nisam rodila prije rata da to doživim, a ova samo situacija podsjeća kako takve stvari ostaju ukorijenjeni u nama do kraja života i samo isplivaju na površinu kad se dogodi ovakva situacija.
Koliko dobra, toliko i užasna slika.
ok, ali sad bitno pitanje – je l’ se tata vratio? 🙁
Prvo sam vidio hlace i cizme i zabrijo da je neki skins
Je li od dječaka tata preživio?
Vidjet moju majku danas kako s teškom nervozom dolazi doma, samo se sjetila raketiranje Klaićeve gdje je bila s mnom, a ja se tek rodio.
Strašno je to koliko trauma može bit uz tebe.
A sada jadni ukrajinci prolaze isto nasilje od rusa ko mi od srba
Valja bježati i muškome jebeš sve spašavaj se na kraju sve sta ostane su traume i vlada koja pljačka a ti bez noge bez ruke sa jadnom penzijom ili još gore mrtav i dijete ti preživljava iz kontejnera — ratovi su tu da obogate bogate i sjebu još više mlađe familije
sjedimo mama i ja ispred TV-a. dnevnik, slike mrtvih vojnika a ja klinjo mali u suzama pitam mamu jeli to tata medju njima.
mozda nekome banalna situacija, ali ja sam se sad rasplakao ko najveca picka.
jebo ih rat da ih jebo….
A gde tata ide? Da brani zagreb jer su Srbi do njega dosli?
21 comments
[removed]
Ja sam sjedila tati na torbi jer sam mislila ak mu ne dam torbu da ne može otic… Ova situacija sada u meni budi toliko potisnute traume da nisam ni znala da su jos u meni
Užas jbni. Nabijem na kurac sve moćnike bilo koje vrste i bilo koga tko silom hoće provest svoju volju.
Koja je to strojnica?
Kad se sjetim tih dana. Otac se sprema i ide na teren a mama lije suze. I onda čovjek preživi zadarsko zaleđe i Bljesak i bude ranjen kad se njegov kolega raznese bombom u spavaonici vojarne. Nikome ne želim to zlo, tu strepnju hoće li se vratiti.
r/escapingprisonplanet
Ovako izgleda heroj
Nemoj biti tužan anđele mali čača ti je heroj
Mogo i tata u rat s tom puškom
Ja sam tada bio dosta stariji od ovog bebača, ali mislim da su nas baka i djed sklonili jer se ne sjećam tog konkretnog trenutka. I dobro da je tako. Jedna trauma manje.
Od kud znaš da je dječak, zašto mu assumaš gender
Stariji brat je tek nedavno shvatio da ga je toliko iztraumatizirao rat da se ničega ne sjeća osim zvuka aviona koji su letjeli non stop. Mama danas cijeli dan nasekirana, sve joj se vratilo, ali je bila neustrašiva. Kad su bombadirali susjedovu kuću, ona je sakrila djecu u ormariće i otišla prati prozore. Raketirali željezničku stanicu i skoro poginula zbog glupe salame za tatine sendviče koje bi nosio na bojišnicu. Tijekom jednog bombadiranja odbila je ići u podrum (čiji je ulaz bio veličine 2×2) jer se bojala malih prostora i napravila uzbunu; rekla susjedu “Ja ti tu ne ulazim jer ako nas pogodi bomba, ostat ćemo svi zatrpani!”. Nakon te izjave svi su ljudi pobjegli van iz podruma. Tatu ispratila nebrojeno puta na bojišnjicu s bratom i sestrom. Hvala Bogu da se nisam rodila prije rata da to doživim, a ova samo situacija podsjeća kako takve stvari ostaju ukorijenjeni u nama do kraja života i samo isplivaju na površinu kad se dogodi ovakva situacija.
Koliko dobra, toliko i užasna slika.
ok, ali sad bitno pitanje – je l’ se tata vratio? 🙁
Prvo sam vidio hlace i cizme i zabrijo da je neki skins
Je li od dječaka tata preživio?
Vidjet moju majku danas kako s teškom nervozom dolazi doma, samo se sjetila raketiranje Klaićeve gdje je bila s mnom, a ja se tek rodio.
Strašno je to koliko trauma može bit uz tebe.
A sada jadni ukrajinci prolaze isto nasilje od rusa ko mi od srba
Valja bježati i muškome jebeš sve spašavaj se na kraju sve sta ostane su traume i vlada koja pljačka a ti bez noge bez ruke sa jadnom penzijom ili još gore mrtav i dijete ti preživljava iz kontejnera — ratovi su tu da obogate bogate i sjebu još više mlađe familije
sjedimo mama i ja ispred TV-a. dnevnik, slike mrtvih vojnika a ja klinjo mali u suzama pitam mamu jeli to tata medju njima.
mozda nekome banalna situacija, ali ja sam se sad rasplakao ko najveca picka.
jebo ih rat da ih jebo….
A gde tata ide? Da brani zagreb jer su Srbi do njega dosli?