*Novinski članak sažet u dva paragrafa s najbitnijim informacijama …*
# Film ‘Čovjek koji nije mogao šutjeti’ na shortlisti za Oscar 2024.
Kratkometražni igrani film ‘Čovjek koji nije mogao šutjeti’ redatelja Nebojše Slijepčevića, producenata Katarine Prpić i Danijela Peka, uvršten je na shortlistu od 15 naslova za nominaciju za nagradu Oscar. Ovaj film, koji je već osvojio prestižnu Zlatnu palmu na Cannesu, kvalificiran je zahvaljujući brojnim nagradama i priznanjima na međunarodnim filmskim festivalima.
Nominacije za Oscara bit će objavljene 17. siječnja, a film je do sada prikazan na više od 80 festivala širom svijeta, uključujući Toronto i Melbourne. Ravnatelj Hrvatskog audiovizualnog centra, Chris Marcich, izrazio je zadovoljstvo zbog prepoznavanja kvalitete filma od strane Američke akademije, naglašavajući njegov značaj za hrvatsku kinematografiju.
*Ovaj sažetak je izrađen uz pomoć umjetne inteligencije i stoga može biti nepotpun ili sadržavati greške. Molimo vas da provjerite originalne izvore ili dodatno istražite temu kako biste dobili potpunu i preciznu informaciju. Autori ovog reddit bota nisu odgovorni za eventualne netočnosti u sadržaju.*
Di ga je moguće pogledati? Pokušavam to već neko vrijeme.
Baš mi je drago da je priča o Tomi Buzovu dobila zasluženu pažnju , koju zaslužuje čin pravednika poput Tome.
Hvala Dežuloviću što je među prvima pisao o Buzovu.
Buzov je bio Hrvat, ali Hrvatska nikad nije čula za njega, njegova je se smrt baš nimalo ne tiče. Nije mnogo naših smrti u posljednjih dvadeset godina imalo smisla, ali kako je uvedeno da se smisao svake računa u prvom licu množine, smrt Tomislava Buzova jedna je od besmislenijih.
Uskoro su se na vratima kupea pojavila trojica vojnika u maskirnim uniformama, sa šajkačama i šubarama. Zatražili su osobne dokumente svih putnika. Netko izvana rekao je da vjerojatno traže švercere. Ili dezertere. Netko je šapnuo da traže balije. Netko je glasno rekao: „Abdić, ko je Abdić?“
Kroz prljave prozore mogla se vidjeti mala kućica s natpisom „Štrpci“. Žamor je postajao sve glasniji, uzavreo dječjim vriskom i ženskim plačem. Po prezimenima koje su prozivali vojnici na vratima kupea – „Bakija… Kusović… Softić…“ – postalo je jasno da traže muslimane. Neki mladić u majici kratkih rukava iskočio je vani i po peronu vikao „Kolji balije, kolji balije!“ Kaštelanin Tomo Buzov, umirovljeni oficir JNA, nije više mogao slušati. Ustao je sa sjedišta i podviknuo: “Stanite, ljudi, šta radite, ima li u ovoj zemlji zakona?!”
Što je htio, što je mislio da može, nikad nećemo saznati. Znamo što je mogao. Mogao je šutjeti. Znao je Tomo Buzov da se 1993. i za manje gubila glava. Samo da je šutio, kao ostali u kupeu. Možda bi ga do smrti živog izjedala krivnja nemoćnih, ali bi ga izjedala živog.
Koviljka se za pjenu držala pet godina, do ljeta 1998., kada će na Višem sudu u Bijelom Polju, na suđenju za otmicu u Štrpcima, svjedok Duško Petrović na fotografiji Tome Buzova prepoznati jednog od putnika odvedenih one subote kamionom iz Štrbaca u Višegrad, likvidiranih na mostu brane i bačenih u Drinu.
Tomislava Buzova pak ne sjeća se nitko. Nema ga u dovama za ubijene muslimane, jer jedini od putnika izvedenih one subote na stanici u Štrpcima nije bio musliman. Bio je Hrvat, Kaštelanin, ubili su ga četnici, ali ne pamte ga ni Hrvatska, ni njegov Kaštel Novi, jer je živio u Beogradu i jer je bio oficir JNA. Ne pamte ga ni Beograd, ni Srbija, iako je bio oficir i išao sinu u njihovu vojsku, ne pamte ga zato što je bio Hrvat, i zato što se suprotstavio srpskom vojniku.
Ne pamte ga ni suputnici iz vlaka 671, jer ih je bilo strah i gledali su u pod. Ne pamti ga nijedan preživjeli, jer nikoga nije spasio. Ne pamti ga ni onaj svezak enciklopedije mrtvih pod slovom N. N., jer imao je ime i prezime, znaju mu se i majka i ubojica. Neće ga pamtiti ni slučajni šetači, jer nema ni groba ni znamena. Neće ga, najzad, pamtiti ni kronike besmislenih smrti, jer takvih je previše, a svaka nekome pripada, i sva su pamćenja zauzeta.
Kaštelanin Tomislav Buzov naprosto ne pripada ničijem.
3 comments
*Novinski članak sažet u dva paragrafa s najbitnijim informacijama …*
# Film ‘Čovjek koji nije mogao šutjeti’ na shortlisti za Oscar 2024.
Kratkometražni igrani film ‘Čovjek koji nije mogao šutjeti’ redatelja Nebojše Slijepčevića, producenata Katarine Prpić i Danijela Peka, uvršten je na shortlistu od 15 naslova za nominaciju za nagradu Oscar. Ovaj film, koji je već osvojio prestižnu Zlatnu palmu na Cannesu, kvalificiran je zahvaljujući brojnim nagradama i priznanjima na međunarodnim filmskim festivalima.
Nominacije za Oscara bit će objavljene 17. siječnja, a film je do sada prikazan na više od 80 festivala širom svijeta, uključujući Toronto i Melbourne. Ravnatelj Hrvatskog audiovizualnog centra, Chris Marcich, izrazio je zadovoljstvo zbog prepoznavanja kvalitete filma od strane Američke akademije, naglašavajući njegov značaj za hrvatsku kinematografiju.
*Ovaj sažetak je izrađen uz pomoć umjetne inteligencije i stoga može biti nepotpun ili sadržavati greške. Molimo vas da provjerite originalne izvore ili dodatno istražite temu kako biste dobili potpunu i preciznu informaciju. Autori ovog reddit bota nisu odgovorni za eventualne netočnosti u sadržaju.*
Di ga je moguće pogledati? Pokušavam to već neko vrijeme.
Baš mi je drago da je priča o Tomi Buzovu dobila zasluženu pažnju , koju zaslužuje čin pravednika poput Tome.
Hvala Dežuloviću što je među prvima pisao o Buzovu.
https://slobodnadalmacija.hr/vijesti/hrvatska/ovo-je-prica-o-tomislavu-buzovu-covjeku-cija-je-tragicna-sudbina-hrvatskoj-donijela-prvu-zlatnu-palmu-od-osamostaljenja-1391629
Buzov je bio Hrvat, ali Hrvatska nikad nije čula za njega, njegova je se smrt baš nimalo ne tiče. Nije mnogo naših smrti u posljednjih dvadeset godina imalo smisla, ali kako je uvedeno da se smisao svake računa u prvom licu množine, smrt Tomislava Buzova jedna je od besmislenijih.
Uskoro su se na vratima kupea pojavila trojica vojnika u maskirnim uniformama, sa šajkačama i šubarama. Zatražili su osobne dokumente svih putnika. Netko izvana rekao je da vjerojatno traže švercere. Ili dezertere. Netko je šapnuo da traže balije. Netko je glasno rekao: „Abdić, ko je Abdić?“
Kroz prljave prozore mogla se vidjeti mala kućica s natpisom „Štrpci“. Žamor je postajao sve glasniji, uzavreo dječjim vriskom i ženskim plačem. Po prezimenima koje su prozivali vojnici na vratima kupea – „Bakija… Kusović… Softić…“ – postalo je jasno da traže muslimane. Neki mladić u majici kratkih rukava iskočio je vani i po peronu vikao „Kolji balije, kolji balije!“ Kaštelanin Tomo Buzov, umirovljeni oficir JNA, nije više mogao slušati. Ustao je sa sjedišta i podviknuo: “Stanite, ljudi, šta radite, ima li u ovoj zemlji zakona?!”
Što je htio, što je mislio da može, nikad nećemo saznati. Znamo što je mogao. Mogao je šutjeti. Znao je Tomo Buzov da se 1993. i za manje gubila glava. Samo da je šutio, kao ostali u kupeu. Možda bi ga do smrti živog izjedala krivnja nemoćnih, ali bi ga izjedala živog.
Koviljka se za pjenu držala pet godina, do ljeta 1998., kada će na Višem sudu u Bijelom Polju, na suđenju za otmicu u Štrpcima, svjedok Duško Petrović na fotografiji Tome Buzova prepoznati jednog od putnika odvedenih one subote kamionom iz Štrbaca u Višegrad, likvidiranih na mostu brane i bačenih u Drinu.
Tomislava Buzova pak ne sjeća se nitko. Nema ga u dovama za ubijene muslimane, jer jedini od putnika izvedenih one subote na stanici u Štrpcima nije bio musliman. Bio je Hrvat, Kaštelanin, ubili su ga četnici, ali ne pamte ga ni Hrvatska, ni njegov Kaštel Novi, jer je živio u Beogradu i jer je bio oficir JNA. Ne pamte ga ni Beograd, ni Srbija, iako je bio oficir i išao sinu u njihovu vojsku, ne pamte ga zato što je bio Hrvat, i zato što se suprotstavio srpskom vojniku.
Ne pamte ga ni suputnici iz vlaka 671, jer ih je bilo strah i gledali su u pod. Ne pamti ga nijedan preživjeli, jer nikoga nije spasio. Ne pamti ga ni onaj svezak enciklopedije mrtvih pod slovom N. N., jer imao je ime i prezime, znaju mu se i majka i ubojica. Neće ga pamtiti ni slučajni šetači, jer nema ni groba ni znamena. Neće ga, najzad, pamtiti ni kronike besmislenih smrti, jer takvih je previše, a svaka nekome pripada, i sva su pamćenja zauzeta.
Kaštelanin Tomislav Buzov naprosto ne pripada ničijem.
Comments are closed.