Maslina stara 300 godina u hrvatskom paviljonu u Dubaiju osušila se zbog nebrige? “Naravno da nije ista kao prvi dan…”
Hrvatska se već šest mjeseci promovira na najvećoj svjetskoj izložbi EXPO u Dubaiju. Među brojnim pohvalama pojavile su se i kritike da se jedan od glavnih aduta našeg paviljona, maslina stara tristo godina – osušila!
Recimo da je 1721. godina. Posada nekog mletačkog trgovačkog broda pred fortunalima juga traži zaklon u hvarskoj luci, gdje će se mornari od pljuska skloniti u neku konobu, pa će gazda – stari jedan vinogradar, recimo da se zove Paskvalin – iskoristiti priliku da zaradi koju liru. Žale se onda i on i oni na nadošla teška vremena, pa se ne zna kome je teže, našem ubogom hvarskom težaku ili presvijetlom mletačkom duždu.
Pričaju tako mornari kako Mletačka Republika nije više što je nekad bila – Portugal je preuzeo pomorski primat, nakon petnaest godina uzaludnog Morejskog rata Turci su prije dvije-tri godine vratili i samu Moreju, rat je potpuno iscrpio Serenissimu i ispraznio joj kasu – pa oni moraju smišljati nove luke i nova čudesa za bogatu vlastelu. Upravo se, eto, vraćaju s Levanta i Veneciji za njen hiljadu tristoti rođendan nose u tovaru sanduke najljepših dragulja koje će ruke njenih gioielliera i vratovi njenih cortigiana ikad vidjeti, prekrasne bisere iz malog nekog ribarskog sela na punti Arabije koje je na kartu svijeta onomad zapisao još slavni venecijanski trgovac Gasparo Balbi.
Nigdje u poznatom svijetu, priča se po levantinskim lukama, nema tako raskošne i bogate ljepote u tako bijednim i siromašnim rukama kao što su anđeoski bijeli biseri na prljavim dlanovima gladnih berača iz tog malog ribarskog sela na obali Perzijskog mora, tužne naplavine sirotinjskih kućeraka od blata koju nazivaju Dibei.
Stari Paskvalin onda dolijeva mletačkim mornarima vino i priča kako će bogami i Hvar završiti kao taj, kako ste rekli, Dibei, jer sve otkako je moćna Serenissima izgubila morski primat i počela odustajati od istočnog Mediterana, oslabljena mitom i korupcijom plemstva propada i proslavljena hvarska komuna, sve što ostane u gradskoj škrinji odlazi u Veneciju – priča se da će i sjedište svoje jadranske flote Republika premjestiti u Kotor – pa gazda Paskvalin, eto, umjesto vinove loze za duždevu mornaricu sada mora saditi masline za sebe i djecu.
Da barem u Jadranu ima školjki bisernica kao u Perzijskom moru, da barem biseri rastu na maslini, kaže onda domaćin pokazujući tanku mladicu što ju je taman spremio posaditi, pa se u jadu smiju i on i podnapiti mornari.
Dabogda crkla Venecija, dabogda propala prije nego ova maslina baci prvi plod, kaže sutradan naš starac iskopavši na gornjoj međi rupu lakat za lakat, pa nježno položi onu tančicu i zatrpa je crvenom zemljom. Neće toga ploda biti za njegova života, ali bit će ga za djecu i unuke, da jednog dana pokažu staro, čvornato stablo grana prigiblih pod teretom kvintala maslina i kažu: ovo su masline nona Paskoja, Paskvalinovi perzijski biseri.
Starac, naravno, nije doživio sedamdesetak godina kasnije čuti kako je s Napoleonovim osvajanjima zaista s karte poznatog svijeta zauvijek nestala ohola Mletačka Republika, ali njegova maslina – sad već veliko stablo grana prigiblih pod teretom kvintala zelenih bisera – jest.
Doživjela je tako Paskvalinova maslina i pad Venecije i pad hvarske komune i novu austrijsku vlast, rasla je, granala se i gropala zapamtivši poslije i kratku francusku upravu i povratak Austrije, i kratku talijansku upravu i Kraljevinu Jugoslaviju i Nezavisnu državu Hrvatsku i Titovu Jugoslaviju, i dočekala novu Hrvatsku. Nasljednici gornje međe odavno se više nisu sjećali ni koji je ni čiji uopće čukunčukundjed posadio onu prekrasnu, raskošnu staru maslinu.
Devet država pod devet kruna i zastava pregrmjela je tako stara maslina u tih tri stotine godina, a da se nije makla sa svoje gornje međe. I svih tih tristo jeseni davala prekrasne zelene bisere, kao da su sad ubrani s dna Perzijskog mora, a ne sa stare čvornate masline uvijene oko sebe same, najljepše na cijelom otoku Hvaru.
Onda je jednog dana na otok došao bager, zabio svoje čelične zube u među i istrgnuo staru maslinu iz zemlje, pa je zajedno s kubikom crvene rodne grude ugurao u veliki plastični pitar. Onda je kasnog ljetnog dana prošle godine – već se starica okitila sa hiljadu malih zelenih bisera – veliki pitar zajedno sa starom maslinom stavljen na kamion, pa ukrcan na brod. Onda je stara maslina drevnim morskim brazdama otputovala na Levant, pa prošla kroz Sueski kanal, oplovila Arabiju i uplovila u Perzijski zaljev, stigavši na koncu u ubogi mali Dibei, selo siromašnih berača bisera iz onih davnih priča Gaspara Balbija i mletačkih mornara.
BTW neprerađene, sirove masline nisu za konzumaciju…
![A 2000 Year Old Olive Tree in Croatia [More Below]](https://www.europesays.com/wp-content/uploads/2025/09/a3RwcGVmbnFvcnFmMW0RtQLSaKIIJoCfreL1VeN51ijB1D5PtbMrUdqxFG1X-947x1024.png)
4 comments
Atomic bomb 🤣🤣🤣
Pa kad su ju ostavili da raste i zaboravili ju neobranu
https://preview.redd.it/zle2dfe7ktqf1.jpeg?width=1512&format=pjpg&auto=webp&s=8700d3e7f2f2472a5a8c1ccc4e51ef36bc21a9f9
Maslina stara 300 godina u hrvatskom paviljonu u Dubaiju osušila se zbog nebrige? “Naravno da nije ista kao prvi dan…”
Hrvatska se već šest mjeseci promovira na najvećoj svjetskoj izložbi EXPO u Dubaiju. Među brojnim pohvalama pojavile su se i kritike da se jedan od glavnih aduta našeg paviljona, maslina stara tristo godina – osušila!
[https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/hrvatska-maslina-u-dubaiju-pod-udarom-kritika-da-se-osusila—699764.html](https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/hrvatska-maslina-u-dubaiju-pod-udarom-kritika-da-se-osusila—699764.html)
Boris Dežulović o staroj maslini koju je Hrvatska postavila na Expo 2020 Dubai
[https://n1info.hr/kolumne/boris-dezulovic/dabogda-crkli-i-dubai-i-hrvatska/](https://n1info.hr/kolumne/boris-dezulovic/dabogda-crkli-i-dubai-i-hrvatska/)
Recimo da je 1721. godina. Posada nekog mletačkog trgovačkog broda pred fortunalima juga traži zaklon u hvarskoj luci, gdje će se mornari od pljuska skloniti u neku konobu, pa će gazda – stari jedan vinogradar, recimo da se zove Paskvalin – iskoristiti priliku da zaradi koju liru. Žale se onda i on i oni na nadošla teška vremena, pa se ne zna kome je teže, našem ubogom hvarskom težaku ili presvijetlom mletačkom duždu.
Pričaju tako mornari kako Mletačka Republika nije više što je nekad bila – Portugal je preuzeo pomorski primat, nakon petnaest godina uzaludnog Morejskog rata Turci su prije dvije-tri godine vratili i samu Moreju, rat je potpuno iscrpio Serenissimu i ispraznio joj kasu – pa oni moraju smišljati nove luke i nova čudesa za bogatu vlastelu. Upravo se, eto, vraćaju s Levanta i Veneciji za njen hiljadu tristoti rođendan nose u tovaru sanduke najljepših dragulja koje će ruke njenih gioielliera i vratovi njenih cortigiana ikad vidjeti, prekrasne bisere iz malog nekog ribarskog sela na punti Arabije koje je na kartu svijeta onomad zapisao još slavni venecijanski trgovac Gasparo Balbi.
Nigdje u poznatom svijetu, priča se po levantinskim lukama, nema tako raskošne i bogate ljepote u tako bijednim i siromašnim rukama kao što su anđeoski bijeli biseri na prljavim dlanovima gladnih berača iz tog malog ribarskog sela na obali Perzijskog mora, tužne naplavine sirotinjskih kućeraka od blata koju nazivaju Dibei.
Stari Paskvalin onda dolijeva mletačkim mornarima vino i priča kako će bogami i Hvar završiti kao taj, kako ste rekli, Dibei, jer sve otkako je moćna Serenissima izgubila morski primat i počela odustajati od istočnog Mediterana, oslabljena mitom i korupcijom plemstva propada i proslavljena hvarska komuna, sve što ostane u gradskoj škrinji odlazi u Veneciju – priča se da će i sjedište svoje jadranske flote Republika premjestiti u Kotor – pa gazda Paskvalin, eto, umjesto vinove loze za duždevu mornaricu sada mora saditi masline za sebe i djecu.
Da barem u Jadranu ima školjki bisernica kao u Perzijskom moru, da barem biseri rastu na maslini, kaže onda domaćin pokazujući tanku mladicu što ju je taman spremio posaditi, pa se u jadu smiju i on i podnapiti mornari.
Dabogda crkla Venecija, dabogda propala prije nego ova maslina baci prvi plod, kaže sutradan naš starac iskopavši na gornjoj međi rupu lakat za lakat, pa nježno položi onu tančicu i zatrpa je crvenom zemljom. Neće toga ploda biti za njegova života, ali bit će ga za djecu i unuke, da jednog dana pokažu staro, čvornato stablo grana prigiblih pod teretom kvintala maslina i kažu: ovo su masline nona Paskoja, Paskvalinovi perzijski biseri.
Starac, naravno, nije doživio sedamdesetak godina kasnije čuti kako je s Napoleonovim osvajanjima zaista s karte poznatog svijeta zauvijek nestala ohola Mletačka Republika, ali njegova maslina – sad već veliko stablo grana prigiblih pod teretom kvintala zelenih bisera – jest.
Doživjela je tako Paskvalinova maslina i pad Venecije i pad hvarske komune i novu austrijsku vlast, rasla je, granala se i gropala zapamtivši poslije i kratku francusku upravu i povratak Austrije, i kratku talijansku upravu i Kraljevinu Jugoslaviju i Nezavisnu državu Hrvatsku i Titovu Jugoslaviju, i dočekala novu Hrvatsku. Nasljednici gornje međe odavno se više nisu sjećali ni koji je ni čiji uopće čukunčukundjed posadio onu prekrasnu, raskošnu staru maslinu.
Devet država pod devet kruna i zastava pregrmjela je tako stara maslina u tih tri stotine godina, a da se nije makla sa svoje gornje međe. I svih tih tristo jeseni davala prekrasne zelene bisere, kao da su sad ubrani s dna Perzijskog mora, a ne sa stare čvornate masline uvijene oko sebe same, najljepše na cijelom otoku Hvaru.
Onda je jednog dana na otok došao bager, zabio svoje čelične zube u među i istrgnuo staru maslinu iz zemlje, pa je zajedno s kubikom crvene rodne grude ugurao u veliki plastični pitar. Onda je kasnog ljetnog dana prošle godine – već se starica okitila sa hiljadu malih zelenih bisera – veliki pitar zajedno sa starom maslinom stavljen na kamion, pa ukrcan na brod. Onda je stara maslina drevnim morskim brazdama otputovala na Levant, pa prošla kroz Sueski kanal, oplovila Arabiju i uplovila u Perzijski zaljev, stigavši na koncu u ubogi mali Dibei, selo siromašnih berača bisera iz onih davnih priča Gaspara Balbija i mletačkih mornara.
BTW neprerađene, sirove masline nisu za konzumaciju…
Comments are closed.