Horvatinčić se šeće po Zagrebu. Pitali smo Ministarstvo kako je to moguće

15 comments
  1. Koja nakaradna država. U isto vrime nedužna članica “Pobune pičaka” trune u Remetincu.

  2. *U okviru zakonom zajamčenih prava propisane su pogodnosti kao skup poticajnih mjera usmjerene na smanjivanje negativnih učinaka zatvaranja i poticanje u ostvarivanju programa izvršavanja radi ostvarivanja svrhe izvršavanja kazne zatvora.*

    Kad ti fali još 200 riječi u eseju pa počneš filozofirat

  3. vjerojatno na istu šemu kako se ono smeće od merčepa svojevremeno brćkalo u toplicama. pljuc.

  4. A šta se čudite, eto jučer čitam vijest o onoj budali u rijeci koji je 2014. u užem centru grada pijan sa 95 na sat pregazio i ubio dvije osobe koje su prelazile cestu na pješačkom prijelazu. Prvo su mu odredili kaznu od 9 godina i jučer mu je sud smanjio na 7 i pol. Nesreća se desila prije 8 godina i on još nije u zatvoru a kazna mu se malo po malo smanjuje. Jebeno sudstvo

  5. Ovo je osebujan problem i smatram da je potrebno unaprijed navesti da nisam Srbin, niti da imam bilo kakvo porijeklo koje me veže s Balkanom.
    Ipak, imam tu neobuzdanu mržnju prema Hrvatima. Kao, kad god se sjetim postojanja Hrvatske, odmah mi se pokvari raspoloženje i duboko se uznemirim. Ponekad poželim povratiti.
    I pomalo je teško smjestiti gdje je to počelo. Valjda mi se jednostavno čini da je cjelokupno postojanje Hrvatske licemjerna farsa i da je svaki Hrvat kojeg sam ikada sreo nevjerojatno nasilan i jedva (ako uopće) jebeni štakor.
    Doslovno svaka nova činjenica koju saznam o hrvatskoj povijesti i kulturi samo učvršćuje moju mržnju, čineći da ih sve više mrzim. Iskreno, nisam previše siguran jesu li oni doista nepopravljivi ljudi, ili sam otišao predaleko u zečju rupu da bih vidio nešto dobro u njima.
    Ali, mislim, zar nije neobično što imam ovako snažne osjećaje za mjesto kojem nikad nisam ni bio blizu, i ~20 godina staru borbu u kojoj praktički nemam psa?
    Neću lagati, ponekad se pitam jesam li ja reinkarnacija krajiškog Srbina. Rođen sam u vrijeme operacije Bljesak, kada su Hrvati ipak dosta njih etnički očistili (uz potporu NATO-a). Mislim, vezano za sliku je neki jebeni Bošnjak koji mi govori da sam više ljut i mrzak nego ljudi koji su se borili u ratovima.
    Ali nije da ja uopće volim Srbe, pa nisam siguran je li to odgovor.
    Ima li tko kakav savjet kako se ne ljutiti kad god se sjetim Hrvatske?
    Slično sam se osjećao i prema Englezima, i iako ih još uvijek ne volim, ne ljutim se kad ih se sjetim. To je značilo da bih radije izbacio ekstremni bijes Hrvata prije nego kasnije ako je moguće. Biti ljut je zamorno.

  6. Jebeno je kako se npr. kad teoretski treba nekog prebit na mrtvo u minecraftu nikad ne nade neki BBB krkan da obavi posao, a kao ono svi su veliki domoljubi.

Leave a Reply