> Rok trajanja programerima produžuju stalne i brze promjene u tehnološkoj industriji. Ili skraćuju, ovisi o tome koliko je netko spreman na stalno učenje i na činjenicu da ono što zna danas za koju godinu možda više neće biti potrebno. Koliko traje fitilj onima s ograničenim rokom trajanja ovisi o poslu i projektima koje rade. Nekima je to samo jedna od brojnih stepenica u karijeri, nisu previše vezani za programiranje. Neki od njih računaju na to da će netko zaključiti da nisu učinkoviti kao programeri pa će im dati neku drugu poziciju, nekada čak i postanu šefovi programerima. Oni s malo dužim fitiljem često se nađu zaglavljeni na poslu programera, možda im to nije životni poziv, ali su dobro plaćeni pa guraju dok ide, dok ne izgore.
Mogu
Zasto bi itko radio ko programer s 57 kad se moze umirovit s 40.
Nažalost IT industrija kod nas zna diskriminirati po godinama, zato često projekti i budu zbrda-zdola jer nekad fali stvarno iskusnih seniora i uzme se ekipu s 8 godina iskustva i njih se smatra seniorima, jer cijeli tim ima 19-35 godina i HR smatra da se netko stariji neće “uklopiti u tim”. Teško je dovući čovjeka od 50+ godina s pizdarijama poput stolnog nogometa i timskog raftinga.
S druge strane, kako znam dosta ljudi 50+ iz mog iskustva problem zna biti i s njihove strane doista. Neki odbijaju učiti ipak novije stvari, umorili su se, manje su agilni, sami sebe smatraju da “se spremaju za penziju” iako planiraju raditi realno još 15 godina do pune mirovine. Tu dolazi do kognitivne disonance gdje s jedne strane jesu svjesni da 15 godina do penzije nije malo, htjeli bi i više love sad skupiti još, ali im se nekaj ne da ekstra truditi, a nisu se razvili da “kruzaju” na nekoj poziciji projektnog managera, team leada i slično do penzije.
No to su sad neki izolirani slučajevi gdje problema zna bit i sa strane poslodavca i sa strane posloprimca. Mislim da će za čovjeka koji zna što radi, i naučio se prodat na tržištu rada uvijek biti posla.
Veći je problem kad kao neki koje znam, ideš mijenjat posao nakon kaj si bio u istoj firmi 15-20 godina. Izgubljen doticaj s tržištem rada, zahrđale vještine prodavanja (sebe) i pregovaranja i tak.
Seniori koji mijenjaju pozicije svakih ~ 5-6 godina bolje prolaze čini mi se, čak i ako su na pragu, ili prešli pedesetu.
Ironično je da bi baš tako penzićima od 50 godina bilo najidealnije na poslu sjediti cijeli dan za kompjuterom i kuckati
Programeri se s 40 godina prekvalificiraju za keramičare.
Zasto ne? Pa kod nas u timu su radili i 67-godisnjaci pa i stariji, vecinom stranci jer je takav jezik i sustav u kojem jako malo ljudi zna kodirati i snalaziti se.
Pokupili smo neko znanje od njih, oni su zavrsili projekt i otisli dalje po svijetu. Svatko od njih voli to sto radi stoga im niie tlaka.
Jedan je cak otisao u mirovinu pa se vratio nakon godine dana jer mu fali posao. A covjek je imao kucu na nekom grckom otoku i 20 godina mladu talijanku doma…
Uvijek će bilo koji poslodavac zapošljavati mlađe do 40 nego starije. Radni vijek se produžuje, a nakon 50 te nitko neće. Isto vrijedi i za IT. Samo što je IT mlada grana pa se tek sada susreće s 50 godišnjacima.
Sa 57 godina u guzici bi već trebao imati firmu ili obrt i zaposliti nekog da radi umjesto njega.
Nije mi jasno kako ljudi mogu cijeli život biti pod nečijom čizmom i tješiti se da je plaća ok, dok ih s druge strane šef jebe u prkno.
A i mislim da se javljaju razne blokade, burnout, itd.
Ima onaj poznati slučaj najboljeg MS programera koji je jedno jutro ustao i shvatio da više ne zna programirati. Nazvali su taj sindrom po njemu.
Mogu. I ne samo na razgovoru za posao nego i na poslu koji dobije na tom razgovoru.
Štoviše, najviše sam naučio od čovjeka koji je odlazio u mirovinu. Vraćao se tu i tamo honorarno uskočiti, što iz dosade, što zbog para. Prednost seniora nije u tome da će u kratkom vremenu napraviti gomilu posla. Njegova prednost je prepoznati sranje i izbjeći ga. Kad sam bio nadobudan mladi programer, netko bi rekao riječ i ja bih već pisao kod, bez razmišljanja i pameti (zvuči proturječno, programer, pa bez pameti 😀 ). I onda je moj senior pred mirovinom viknuo: “Kog to vraga radiš???” Ja stanem, ono, šta hoćeš starkeljo (ne tim rječima, ali govor tijela)? I onda bi mi lijepo i fino objasnio da sam budala, od toga kako sam započeo, zašto mi kod ne valja, pa do toga kako ću točno upasti u sranja iz kojih će me morati vaditi. Nije baš da sam slušao, pa sam i upao u sranja iz kojih me uspješno dotični izvadio.
Programirao sam poslovni softver sve skupa do 37. godine, a onda se zasitio i prebacio u operativu. Bilo je došlo vrijeme za promjenu, ali ne zbog mentalnih sposobnosti nego zato jer mi se počelo sve skupa pretakati iz šupljeg u prazno. Koliko god se govorilo o inovativnosti, poslovni softver se većinom svodi na to da pokupiš podatke od nekud (unosom ili učitavanjem), napraviš nešto s njima, spremiš ih i onda tu i tamo izbaciš neki izvještaj za upravu. Svaki put je drugačija filozofija, što zbog nove razvojne okoline, što zbog nekih novih spoznaja, ali na onoj bazičnoj razini, ti programiraš unos-obradu-pohranu-izvještaj. Softver koji napraviš može zaista koristiti mnoge napredne opcije, uključivati različite izvore podataka, ali i dalje je to ono što si radio prije 15 godina. Samo na drugačiji način.
E sad… Spomenuo sam one koji programiraju do mirovine, a i nakon nje, kao onaj moj senior. Oko sebe vidim takvih još. A vidim i one kojima se ne da više, kao što se ni meni nije dalo. Postoji određen problem u tome što se dio takvih ne prebaci u nešto drugo, kao što sam to ja učinio, nego nastavi kako je navikao do sad, ali ovaj put bez prilagodbe. S takvim ljudima je problem. Motivacijski, ne mentalni, da se razumijemo. Netko tko je prešao pedesetu nije iznenada poglupio. Ima i takvih, ali većinom oni u pedesetima imaju brdo iskustva, samo je pitanje imaju li motivacije za nastavak. Dakle, kad kažem da mogu zamisliti 57-godišnjaka na razgovoru za posao i kasnije na poslu, to je prilično uvjetno – je li taj 57-godišnjak još uvijek jednako motiviran za nova otkrića tople vode po 158. put kao što je bio prije 30 godina. Ako jest, nema frke. Ako nije, onda ništa. Ali glupo mi je uopće ga ne pozvati na razgovor. Tu je greška mnogih. Jer tek na tom razgovoru možeš osjetiti kako netko diše.
Realno mogu oni svi srat koliko hoce,svi ti kaj odbiju ljude od 50 godina,jednog dana ce i oni imat 50 godina i kad njih odbiju onda ce se cudit pa kako su mene odbiili.Da se ne zavaravamo svi starimo i svi cemo doci u neke godine.To kaj ovi mladi misle da ce vjecno bit mladi,neka misle kaj oce.Godine brzo produ,pa ce takvi kukati da ih niko nece,a zaboravit ce da su i oni takve odbijali za posao.
Imam/imao sam nekoliko kolega sa prek 60 godina, koji odbijaju ić u penziju.
Dečki developaju bolje od većine klinaca, ostanu duže ak treba, sam kaj malo sporije tipkaju. Tehničkog i poslovnog znanja imaju ko dreka, ak treba neki workaround smislit u tri minute imaju ideju.
13 comments
> Rok trajanja programerima produžuju stalne i brze promjene u tehnološkoj industriji. Ili skraćuju, ovisi o tome koliko je netko spreman na stalno učenje i na činjenicu da ono što zna danas za koju godinu možda više neće biti potrebno. Koliko traje fitilj onima s ograničenim rokom trajanja ovisi o poslu i projektima koje rade. Nekima je to samo jedna od brojnih stepenica u karijeri, nisu previše vezani za programiranje. Neki od njih računaju na to da će netko zaključiti da nisu učinkoviti kao programeri pa će im dati neku drugu poziciju, nekada čak i postanu šefovi programerima. Oni s malo dužim fitiljem često se nađu zaglavljeni na poslu programera, možda im to nije životni poziv, ali su dobro plaćeni pa guraju dok ide, dok ne izgore.
Mogu
Zasto bi itko radio ko programer s 57 kad se moze umirovit s 40.
Nažalost IT industrija kod nas zna diskriminirati po godinama, zato često projekti i budu zbrda-zdola jer nekad fali stvarno iskusnih seniora i uzme se ekipu s 8 godina iskustva i njih se smatra seniorima, jer cijeli tim ima 19-35 godina i HR smatra da se netko stariji neće “uklopiti u tim”. Teško je dovući čovjeka od 50+ godina s pizdarijama poput stolnog nogometa i timskog raftinga.
S druge strane, kako znam dosta ljudi 50+ iz mog iskustva problem zna biti i s njihove strane doista. Neki odbijaju učiti ipak novije stvari, umorili su se, manje su agilni, sami sebe smatraju da “se spremaju za penziju” iako planiraju raditi realno još 15 godina do pune mirovine. Tu dolazi do kognitivne disonance gdje s jedne strane jesu svjesni da 15 godina do penzije nije malo, htjeli bi i više love sad skupiti još, ali im se nekaj ne da ekstra truditi, a nisu se razvili da “kruzaju” na nekoj poziciji projektnog managera, team leada i slično do penzije.
No to su sad neki izolirani slučajevi gdje problema zna bit i sa strane poslodavca i sa strane posloprimca. Mislim da će za čovjeka koji zna što radi, i naučio se prodat na tržištu rada uvijek biti posla.
Veći je problem kad kao neki koje znam, ideš mijenjat posao nakon kaj si bio u istoj firmi 15-20 godina. Izgubljen doticaj s tržištem rada, zahrđale vještine prodavanja (sebe) i pregovaranja i tak.
Seniori koji mijenjaju pozicije svakih ~ 5-6 godina bolje prolaze čini mi se, čak i ako su na pragu, ili prešli pedesetu.
Ironično je da bi baš tako penzićima od 50 godina bilo najidealnije na poslu sjediti cijeli dan za kompjuterom i kuckati
Programeri se s 40 godina prekvalificiraju za keramičare.
Zasto ne? Pa kod nas u timu su radili i 67-godisnjaci pa i stariji, vecinom stranci jer je takav jezik i sustav u kojem jako malo ljudi zna kodirati i snalaziti se.
Pokupili smo neko znanje od njih, oni su zavrsili projekt i otisli dalje po svijetu. Svatko od njih voli to sto radi stoga im niie tlaka.
Jedan je cak otisao u mirovinu pa se vratio nakon godine dana jer mu fali posao. A covjek je imao kucu na nekom grckom otoku i 20 godina mladu talijanku doma…
Uvijek će bilo koji poslodavac zapošljavati mlađe do 40 nego starije. Radni vijek se produžuje, a nakon 50 te nitko neće. Isto vrijedi i za IT. Samo što je IT mlada grana pa se tek sada susreće s 50 godišnjacima.
Sa 57 godina u guzici bi već trebao imati firmu ili obrt i zaposliti nekog da radi umjesto njega.
Nije mi jasno kako ljudi mogu cijeli život biti pod nečijom čizmom i tješiti se da je plaća ok, dok ih s druge strane šef jebe u prkno.
A i mislim da se javljaju razne blokade, burnout, itd.
Ima onaj poznati slučaj najboljeg MS programera koji je jedno jutro ustao i shvatio da više ne zna programirati. Nazvali su taj sindrom po njemu.
Mogu. I ne samo na razgovoru za posao nego i na poslu koji dobije na tom razgovoru.
Štoviše, najviše sam naučio od čovjeka koji je odlazio u mirovinu. Vraćao se tu i tamo honorarno uskočiti, što iz dosade, što zbog para. Prednost seniora nije u tome da će u kratkom vremenu napraviti gomilu posla. Njegova prednost je prepoznati sranje i izbjeći ga. Kad sam bio nadobudan mladi programer, netko bi rekao riječ i ja bih već pisao kod, bez razmišljanja i pameti (zvuči proturječno, programer, pa bez pameti 😀 ). I onda je moj senior pred mirovinom viknuo: “Kog to vraga radiš???” Ja stanem, ono, šta hoćeš starkeljo (ne tim rječima, ali govor tijela)? I onda bi mi lijepo i fino objasnio da sam budala, od toga kako sam započeo, zašto mi kod ne valja, pa do toga kako ću točno upasti u sranja iz kojih će me morati vaditi. Nije baš da sam slušao, pa sam i upao u sranja iz kojih me uspješno dotični izvadio.
Programirao sam poslovni softver sve skupa do 37. godine, a onda se zasitio i prebacio u operativu. Bilo je došlo vrijeme za promjenu, ali ne zbog mentalnih sposobnosti nego zato jer mi se počelo sve skupa pretakati iz šupljeg u prazno. Koliko god se govorilo o inovativnosti, poslovni softver se većinom svodi na to da pokupiš podatke od nekud (unosom ili učitavanjem), napraviš nešto s njima, spremiš ih i onda tu i tamo izbaciš neki izvještaj za upravu. Svaki put je drugačija filozofija, što zbog nove razvojne okoline, što zbog nekih novih spoznaja, ali na onoj bazičnoj razini, ti programiraš unos-obradu-pohranu-izvještaj. Softver koji napraviš može zaista koristiti mnoge napredne opcije, uključivati različite izvore podataka, ali i dalje je to ono što si radio prije 15 godina. Samo na drugačiji način.
E sad… Spomenuo sam one koji programiraju do mirovine, a i nakon nje, kao onaj moj senior. Oko sebe vidim takvih još. A vidim i one kojima se ne da više, kao što se ni meni nije dalo. Postoji određen problem u tome što se dio takvih ne prebaci u nešto drugo, kao što sam to ja učinio, nego nastavi kako je navikao do sad, ali ovaj put bez prilagodbe. S takvim ljudima je problem. Motivacijski, ne mentalni, da se razumijemo. Netko tko je prešao pedesetu nije iznenada poglupio. Ima i takvih, ali većinom oni u pedesetima imaju brdo iskustva, samo je pitanje imaju li motivacije za nastavak. Dakle, kad kažem da mogu zamisliti 57-godišnjaka na razgovoru za posao i kasnije na poslu, to je prilično uvjetno – je li taj 57-godišnjak još uvijek jednako motiviran za nova otkrića tople vode po 158. put kao što je bio prije 30 godina. Ako jest, nema frke. Ako nije, onda ništa. Ali glupo mi je uopće ga ne pozvati na razgovor. Tu je greška mnogih. Jer tek na tom razgovoru možeš osjetiti kako netko diše.
Realno mogu oni svi srat koliko hoce,svi ti kaj odbiju ljude od 50 godina,jednog dana ce i oni imat 50 godina i kad njih odbiju onda ce se cudit pa kako su mene odbiili.Da se ne zavaravamo svi starimo i svi cemo doci u neke godine.To kaj ovi mladi misle da ce vjecno bit mladi,neka misle kaj oce.Godine brzo produ,pa ce takvi kukati da ih niko nece,a zaboravit ce da su i oni takve odbijali za posao.
Imam/imao sam nekoliko kolega sa prek 60 godina, koji odbijaju ić u penziju.
Dečki developaju bolje od većine klinaca, ostanu duže ak treba, sam kaj malo sporije tipkaju. Tehničkog i poslovnog znanja imaju ko dreka, ak treba neki workaround smislit u tri minute imaju ideju.
I svi, do jednoga, su najveći zajebanti.
Da, itekako.