Obljetnica ‘Oluje‘ donijela je emotivni susret umirovljenog brigadira i njegovih brojnih vojnika: ‘Cijedio sam iz njih zadnju kap znoja da bi im jednog dana spasio život u borbi‘
Obljetnica ‘Oluje‘ donijela je emotivni susret umirovljenog brigadira i njegovih brojnih vojnika: ‘Cijedio sam iz njih zadnju kap znoja da bi im jednog dana spasio život u borbi‘
3 comments
**Članak:**
Ratna prijateljstva su često jača i od obiteljskih veza, a to potvrđuje i susret umirovljenog brigadira Wernera Ilića s ratnim kolegama.
Ilić je odgojio mnoge dočasnike Hrvatske vojske, i poznat je po svojoj strogoći tijekom rata, ali sada je u Kninu grlio i ljubio ljude kojima je nekada zapovijedao i cijedio iz njih zadnju kaplju znoja. Uvijek je govorio da je to činio kako bi u borbi spasio njihove živote i živote onih kojima su ti dočasnici zapovijedali.
Njega i Antu Keruma iz Ogorja, kojemu je Ilić zapovijedao nije mogao rastaviti nitko, a Iliću su se javljali i suborci iz drugih postrojbi.
– Mi iz Središta za specijalističku obuku dočasnika ‘Damir Tomljanović Gavran” smo u Knin ušli 5. kolovoza u popodnevnim satima nakon Puma i Četvrte, i na putu od Šepurina do Knina nismo imali borbenih djelovanja. Ali naše Središte je odgojilo mnoge koji su zapovijedali u Oluji na raznim linijama zapovijedanja, podsjeća Ilić koji je te daleke 1995. u Knin ušao slavodobitno, a danas otežano hoda.
– Prijatelji moj, išijas me uhvatio. Sve je u životu došlo na naplatu, valjda tako mora biti, reče Ilić koji je potom nastavio razgovor na tečnom engleskom sa Škotom Martinom Cruickshankom, pripadnikom Pete gardijske brigade Sokolovi koji u Hrvatskoj živi već punih trideset godina.
On je bio i instruktor obuke u Šepurinama, gdje smo se i upoznali, a sa sestrom Fenellom pokušao je preveslati Atlantski ocean, ali nije uspio. Vremenske neprilike bile su tako loše da su ih pet puta vraćale na istu točku, govori nam Ilić.
– Prvi put sam na proslavi Oluje, dobio sam poziv i od protokola predsjednika Milanovića i od protokola Ministarstva branitelja i došao sam sa ženom Vesnom proslaviti ovaj veliki dan. Hrvatska je moja domovina, za nju sam se borio u mojim Sokolovima i u hrvatskom duhu ja i žena odgajamo i dvoje naše djece, reče nam ovaj simpatični Škot.
Susrećemo vidno umorne, ali i zadovoljne braću Ivana i Josipa Čulu iz Kljaka. Ponosni su na Oluju, ali i na još dva brata koja su bili aktivni sudionici Domovinskog rata.
– Ivan je bio u zadarskoj policiji i isti dan kada je Knin oslobođen došao je s jednom satnijom uspostavljati civilnu vlast u Kninu, a Marko je ranjen na Južnom bojištu. Od smrti ga je spasio opasač. Moja Druga bojna je u vrijeme Oluje bila u Golubiću i tu smo imali tri poginula pripadnika i to Ivicu Svalinu iz Crivaca, Stipana Dundovića iz Radovina i Miroslava Vođeru iz Vrane. Kobna je bila iznenada paljba iz kuće od strane dvojice četnika koje smo poslije eliminirali, ali nažalost naši suborci su poginuli u gotovo zadnjim satima rata u Dalmaciji, nakon što su prošli su do tada sva ratišta. To me i danas i itekako boli, kaže Josip Čule.
*Ukoliko primjetite grešku kontaktirajte autora [u/Martino545](https://www.reddit.com/user/Martino545).*
Steta da nije dulji clanak
Obuka ljudi je najvažnija. Red, rad i disciplina.
Možeš ti biti “četvrta vojna sila Evrope”, ali ako ti je ljudstvo nikakvo, a dočasnici još gori – nema te tehnike koja će ti pomoći na bojištu. Ovo se pokazali istinitim i u “Oluji”, a pokazuje se istinitim i danas u Ukrajini.