To je bila sredina 19. stoljeća. “Tražiti nezavisnost” je bilo realno kao i da tražiš da ti postaneš novi car.
U to vrijeme si do nezavisnosti mogao samo ratom.
Kakav je to jat u prvom okviru?
Ne vidim tko bi to mogao tražiti, tj. bio sposoban to izboriti. Jedino ban Jelačić, ali on je bio tipičan vojnik, izrazito odan caru. A i nisam baš siguran da je i narod to htio.
A i bolje, sumnjam da bi to izborili, spušili bi ko I Kossuth
No, mene više zanima zašto nismo tražili ujedinjenje (koje se dogodilo jer je Jelačić upravljao skoro čitavom HRV)? Ili neki poseban položaj prema caru i Mađarima? A nije da nismo mogli jer smo upravo mi spasili caru guzicu (zajedno s ruskih carem Aleksandrom I.) u revoluciji
Jer nisu to htjeli. Ona tvrdnja da je današnja hrvatska rezultat “stoljetnih težnji za nezavisnosti” je izmišljotina i upisivanje suvremenih ideja u povijesno vrijeme gdje one nisu ni postojale. Uostalom, hrvatstvo i hrvatska su pojmovi koji tad imaju drugačije značenje nego danas na što ukazuje već i korištenje ilirskog naziva, a ne hrvatskog.
Ako se ne varam, tad je još postojala realna opasnost od Osmanlija i dio HR je bio Vojna krajina.
Zato jer ju nije ni htjela, plain simple
Jer je svima bilo jasno da je to nemoguce, na toliko nacina da nitko normalan o tome nije razmisljao. Sve i da nas je Car teoretski pustio (a prije Jelacicevog marsa na madjarsku i bec, car je bio dovoljno slab da bi to *mozda* bilo moguce), svima je bilo jasno da nam madjari to nebi dali – Kossuth je javno proklamirao da je madjarska nacionalna zemlja iskljucivo madjara sve do mora. Osim toga, cak i da su nas oni pustili na miru, a nebi i nisu, netko drugi bi se nasao da nam proguta zemlju.
I to je svima bilo jasno. To je jos uvijek prije svega bio svijet u kojem “might makes right”, a hrvatska bi bila problematicna pobunjenicka zemlja bez ikakvih saveznika, siromasna i nenaoruzana. I opet – to je svima bilo jasno, i zato nikakvog takvog pokreta nije bilo. Politicki pro-hrvatski projekti toga vremena se bave ocuvanjem hrvatske drzavnosti unutar habsburske monarhije i ponovnim ujedinjavanjem Vojne Krajine i Dalmacije sa Banskom Hrvatskom. Odanost Caru koji je jedan od osnovaca ocuvanja te teskom mukom sacuvane drzavnosti je puno lakse shvatljiva kada se gleda iz te perspektive.
Teško moguće tada a mnogi nisu ni htjeli.
Mnogi Hrvati nisu ni htjeli neovisnost sve dok nije došao Milošević u Srbiju. Odnosno veliki dio se preobratio na neovisnost tek nakon što su vidli kaj se je krenulo događati kraajem osamdesetih i početkom devedesetih.
Jebote kaj jos uvijek imaju te udzbenike… Ja ih imala prije 10 godina
Da ukratko sumiram tri glavna razloga zašto Narodna stranka nije tražila neovisnost Hrvatske 1848. godine
– Sredinom 19. stoljeća dominirala je misao njemačko-američkog ekonomista Friedrich Liszta prema kojoj nacija mora imati dovoljno veliki teritorij obdaren mnogim resursima i brojno stanovništvo na njemom tlu da tvori razvojnu jedinicu koja se može samostalno održati. Ukoliko ne posjeduje te kriterije, ona je osuđena na propast. Narodnjaci su stoga upravo inzistirali na ilirizmu kojem bi ujedinili ne samo stanovništvo Hrvatske, Slavonije, Vojne Krajine i Dalmacije, već sve ili barem većinu južnih Slavena. S obzirom da 1848. godine nisu bili ni blizu tog cilja, zadovoljili bi se federaliziranoj Monarhiji koja bi, uz brojne političke jedinice imala i jednu južnoslavensku čime bi ostvarili prvi korak u svojoj misiji izgradnje samostalne ilirske nacije.
– Većina dalmatinske i riječke elite nije htjela ujedinjenje s Hrvatskom. Riječka elita zato jer su svoju buduću ulogu vidjeli kao glavna izvozna pomorska točka ugarskog kapitala čime bi od Ugarske (koja je ipak bogatija od Hrvatske) dobila puno veća ulaganja nego da je dio Hrvatske. Uostalom, strahovali su da će Rijeka siromašnoj Hrvatskoj postati “krava muzara”. Dalmatinska elita je bila svjesna političkih, gospodarskih, upravnih i društvenih razlika između Hrvatske koja je pću njihovim mislima percipirana kao ugarska kaljuža te Dalmacije. Tu je također kumovao snažan dalmatinski identitet koji svoje korijene vidi u antici te je time na “puno većoj cijeni” od nekakvih srednjovjekovnih slavenskih barbara koji su utemeljili Hrvatsku. Drugim riječima, zašto bi se narod Dioklecijana podvrgnuo barbarima koji su srušili Salonu? Uostalom ako dođe do ujedinjenja, hoće li se Dalmacija podvrgnuti županijskom sustavu? Kakva će biti sudbina kolonatskih odnosa koji su preživjeli sve do dvadesetog stoljeća? I na kraju, kako postići prve korake u misiji izgradnje samostalne ilirske nacije kad brojni Iliri “nisu dovoljno prosvjećeni”, već inzistiranju na Fiumanstvu i Dalmatinstvu?
– Prema shvaćanju Narodne stranke Hrvati su samo dio jedne ilirske zajednice, ali su premali da se suprotstave opasnosti od germanizacije i mađarizaciju, a kamoli da postignu vlastitu samostalnost. Ipak Hrvati posjeduju vrijedan državno-pravni položaj još od vremena ranog srednjeg vijeka – kraljevinu koju su uspjeli sačuvati i u 1848. godini. Zato je pametnije da se svi južni Slaveni skupe pod zajedničkim Ilirskim imenom i hrvatskom državno-pravnom tradicijom kako bi postigli prvi cilj – stvaranje južnoslavenske jedinice u Habsburškoj Monarhiji koja bi imala visoki stupanj autonomije naspram Beču. Kada se postigne prvi cilj, kreće se dalje sve do konačne misije – stvaranje vlastite ilirske nacionalne države.
10 comments
To je bila sredina 19. stoljeća. “Tražiti nezavisnost” je bilo realno kao i da tražiš da ti postaneš novi car.
U to vrijeme si do nezavisnosti mogao samo ratom.
Kakav je to jat u prvom okviru?
Ne vidim tko bi to mogao tražiti, tj. bio sposoban to izboriti. Jedino ban Jelačić, ali on je bio tipičan vojnik, izrazito odan caru. A i nisam baš siguran da je i narod to htio.
A i bolje, sumnjam da bi to izborili, spušili bi ko I Kossuth
No, mene više zanima zašto nismo tražili ujedinjenje (koje se dogodilo jer je Jelačić upravljao skoro čitavom HRV)? Ili neki poseban položaj prema caru i Mađarima? A nije da nismo mogli jer smo upravo mi spasili caru guzicu (zajedno s ruskih carem Aleksandrom I.) u revoluciji
Jer nisu to htjeli. Ona tvrdnja da je današnja hrvatska rezultat “stoljetnih težnji za nezavisnosti” je izmišljotina i upisivanje suvremenih ideja u povijesno vrijeme gdje one nisu ni postojale. Uostalom, hrvatstvo i hrvatska su pojmovi koji tad imaju drugačije značenje nego danas na što ukazuje već i korištenje ilirskog naziva, a ne hrvatskog.
Ako se ne varam, tad je još postojala realna opasnost od Osmanlija i dio HR je bio Vojna krajina.
Zato jer ju nije ni htjela, plain simple
Jer je svima bilo jasno da je to nemoguce, na toliko nacina da nitko normalan o tome nije razmisljao. Sve i da nas je Car teoretski pustio (a prije Jelacicevog marsa na madjarsku i bec, car je bio dovoljno slab da bi to *mozda* bilo moguce), svima je bilo jasno da nam madjari to nebi dali – Kossuth je javno proklamirao da je madjarska nacionalna zemlja iskljucivo madjara sve do mora. Osim toga, cak i da su nas oni pustili na miru, a nebi i nisu, netko drugi bi se nasao da nam proguta zemlju.
I to je svima bilo jasno. To je jos uvijek prije svega bio svijet u kojem “might makes right”, a hrvatska bi bila problematicna pobunjenicka zemlja bez ikakvih saveznika, siromasna i nenaoruzana. I opet – to je svima bilo jasno, i zato nikakvog takvog pokreta nije bilo. Politicki pro-hrvatski projekti toga vremena se bave ocuvanjem hrvatske drzavnosti unutar habsburske monarhije i ponovnim ujedinjavanjem Vojne Krajine i Dalmacije sa Banskom Hrvatskom. Odanost Caru koji je jedan od osnovaca ocuvanja te teskom mukom sacuvane drzavnosti je puno lakse shvatljiva kada se gleda iz te perspektive.
Teško moguće tada a mnogi nisu ni htjeli.
Mnogi Hrvati nisu ni htjeli neovisnost sve dok nije došao Milošević u Srbiju. Odnosno veliki dio se preobratio na neovisnost tek nakon što su vidli kaj se je krenulo događati kraajem osamdesetih i početkom devedesetih.
Jebote kaj jos uvijek imaju te udzbenike… Ja ih imala prije 10 godina
Da ukratko sumiram tri glavna razloga zašto Narodna stranka nije tražila neovisnost Hrvatske 1848. godine
– Sredinom 19. stoljeća dominirala je misao njemačko-američkog ekonomista Friedrich Liszta prema kojoj nacija mora imati dovoljno veliki teritorij obdaren mnogim resursima i brojno stanovništvo na njemom tlu da tvori razvojnu jedinicu koja se može samostalno održati. Ukoliko ne posjeduje te kriterije, ona je osuđena na propast. Narodnjaci su stoga upravo inzistirali na ilirizmu kojem bi ujedinili ne samo stanovništvo Hrvatske, Slavonije, Vojne Krajine i Dalmacije, već sve ili barem većinu južnih Slavena. S obzirom da 1848. godine nisu bili ni blizu tog cilja, zadovoljili bi se federaliziranoj Monarhiji koja bi, uz brojne političke jedinice imala i jednu južnoslavensku čime bi ostvarili prvi korak u svojoj misiji izgradnje samostalne ilirske nacije.
– Većina dalmatinske i riječke elite nije htjela ujedinjenje s Hrvatskom. Riječka elita zato jer su svoju buduću ulogu vidjeli kao glavna izvozna pomorska točka ugarskog kapitala čime bi od Ugarske (koja je ipak bogatija od Hrvatske) dobila puno veća ulaganja nego da je dio Hrvatske. Uostalom, strahovali su da će Rijeka siromašnoj Hrvatskoj postati “krava muzara”. Dalmatinska elita je bila svjesna političkih, gospodarskih, upravnih i društvenih razlika između Hrvatske koja je pću njihovim mislima percipirana kao ugarska kaljuža te Dalmacije. Tu je također kumovao snažan dalmatinski identitet koji svoje korijene vidi u antici te je time na “puno većoj cijeni” od nekakvih srednjovjekovnih slavenskih barbara koji su utemeljili Hrvatsku. Drugim riječima, zašto bi se narod Dioklecijana podvrgnuo barbarima koji su srušili Salonu? Uostalom ako dođe do ujedinjenja, hoće li se Dalmacija podvrgnuti županijskom sustavu? Kakva će biti sudbina kolonatskih odnosa koji su preživjeli sve do dvadesetog stoljeća? I na kraju, kako postići prve korake u misiji izgradnje samostalne ilirske nacije kad brojni Iliri “nisu dovoljno prosvjećeni”, već inzistiranju na Fiumanstvu i Dalmatinstvu?
– Prema shvaćanju Narodne stranke Hrvati su samo dio jedne ilirske zajednice, ali su premali da se suprotstave opasnosti od germanizacije i mađarizaciju, a kamoli da postignu vlastitu samostalnost. Ipak Hrvati posjeduju vrijedan državno-pravni položaj još od vremena ranog srednjeg vijeka – kraljevinu koju su uspjeli sačuvati i u 1848. godini. Zato je pametnije da se svi južni Slaveni skupe pod zajedničkim Ilirskim imenom i hrvatskom državno-pravnom tradicijom kako bi postigli prvi cilj – stvaranje južnoslavenske jedinice u Habsburškoj Monarhiji koja bi imala visoki stupanj autonomije naspram Beču. Kada se postigne prvi cilj, kreće se dalje sve do konačne misije – stvaranje vlastite ilirske nacionalne države.