Slabo se u Hrvatskoj zna da je u doba zločinačke tvorevine NDH, nepune dvije godine, Hrvatska formalno bila kraljevina, s Aimoneom Tomislavom II. Savojskim na tronu. Taj nominalni hrvatski kralj bio je zapravo princ iz talijanske vladajuće dinastije Savoja, a pripadao je njezinoj mlađoj liniji, koja nije bila u direktnom redoslijedu za nasljeđivanje talijanskog prijestolja.
Dogovorom Ante Pavelića s Talijanima, on je 1941. brzopotezno imenovan hrvatskim kraljem Tomislavom II. Radilo se samo o tituli jer nikada nije imao stvarnu vlast u NDH, a prema ozbiljnim izvorima, ni interesa za Hrvatsku.
Premda današnja Republika Hrvatska s Pavelićevom marionetskom državom nema veze, a njegovi izdajničko-cirkusantski ukazi ne izazivaju formalne posljedice, nije nezanimljivo zaviriti u taj slabo osvijetljeni dio povijesti.
Aimone Tomislav II. Savojski (1941. – 1943.) posljednji je, od Sabora priznati hrvatski kralj. Raspadom Kraljevine Jugoslavije i stvaranjem marionetske Nezavisne države Hrvatske 1941. godine, Hrvatska je preustrojena u kraljevinu prema tri zakona o kruni Zvonimirovoj od 15. svibnja 1941. godine. Zamisao da član obitelji Savoja stupi na hrvatsko prijestolje postojala je i ranije, u pregovorima emigracije s Ugarskom i Italijom o stvaranju zajedničkih personalnih unija.
Za vrijeme pregovora i potpisivanja Rimskih ugovora 18. svibnja 1941. godine, hrvatsko izaslanstvo traži designaciju zasebnog pripadnika obitelji Savoja, za razliku od predloženog stupanja u personalnu uniju s Italijom pod kraljem Viktorom Emanuelom III. Isti dan Aimone Tomislav II. proglašen je za hrvatskog kralja te su mu predana kraljevska obilježja (hrvatska kruna, žezlo, mač, jabuka, barjak itd.), pod uvjetima da ga mora priznati Sabor, da vojska (domobranstvo) mora biti zasebno od ustaškog pokreta i da se mora stvoriti zasebni kraljevski stol.
Rimski ugovori
Za vrijeme svoje vladavine posjetio je, navodno, nekoliko puta Hrvatsku (Zagreb, Zadar i Šibenik), ali je zbog zagovaranja za povratak Dalmacije u sastav Hrvatske već 1942. godine maknut iz javnog života Italije te se pritiskom na ustaški pokret (osobito na dio naklonjen talijanskoj fašističkoj politici) odgađa dogovorena krunidba 1942. godine na Duvanjskom polju.
Za svoje kratke vladavine u Firenci je osnovao kraljevski stol, dodijelio je pedesetak plemićkih naslova, potvrdio plemićke naslove stotinjak hrvatskih obitelji, a poznato je i da je njegov pobočnik bio hrvatski plemić grof Julije Česnegić Milvanski. Kapitulacijom Italije, potpisuje abdikaciju 12. listopada 1943. godine. Priznat je u Hrvatskom saboru za kralja 1942. potvrdom prijašnjih odluka iz 1941.
Kapitulacija
Godine 1943., nakon kapitulacije Italije, odrekao se hrvatskog prijestolja. Nakon što je na referendumu 1946. godine ukinuta monarhija u Italiji, svi muški članovi obitelji Savoja morali su napustiti zemlju. Aimone je emigrirao u Argentinu, gdje je, u Buenos Airesu, 1948. godine, i umro.
Njegov sin, Amedeo Zvonimir II. Savojski (punim imenom: Amedeo Umberto Costantino Giorgio Paolo Elena Maria Fiorenzo Zvonimir) živući je, nesuđeni, hrvatski kraljević. Abdikacijom svog oca Aimonea Tomislava II. kao hrvatskog kralja 1943. godine, hrvatski plemići proglašavaju ga novim hrvatskim kraljem. Nikada, dakako, nije stupio na prijestolje, a Hrvatski sabor nikada ga nije potvrdio za hrvatskog kralja.
Zvonimir II. rođen je ratne 1943. u vili Cisterni u Firenci, kao jedino dijete Tomislava II., kralja Hrvatske, vojvode od Savoje i 4. vojvoda od Aoste, te Irene od Grčke i Danske. Tri tjedna prije njegova rođenja Italija se predala saveznicima.
Bivša saveznica Njemačka pokrenula je ofenzivu, pa su Zvonimira nacisti, zajedno s majkom, tetkom i dvojicom rođaka, poslali u sabirni logor u Austriju. Kad je imao četiri godine, nakon očeve smrti, postaje vojvoda Aoste, princ Cisterne i Belriguarda, markgrof od Voghera i grof od Ponderana.
Do 7. srpnja 2006. godine nosio je naslov vojvode od Aoste, a od tada se proglasio vojvodom Savoje i glavarom talijanske kraljevske dinastije. Godine 2006. osporio je kraljevsko pravo rođaku Viktoru Emanuelu, zbog toga što se oženio bez dozvole i protivno obiteljskim zakonima, te je preuzeo vodstvo u dinastiji Savoja i proglasio se savojskim vojvodom. Njegov sin Aimone postao je poglavarom kuće Savoj-Aosta, obitelji koja je vladala Italijom od 1861. do 1946. godine.
Amedeo di Savoia (73), kojeg neki uporno tituliraju princem Zvonimirom II. (iako on sam ističe da mu Zvonimir nije službeno ime i da ne polaže pravo ni na što u Hrvatskoj), živi u lijepoj toskanskoj kući u Arezzu pokraj Firence, životom modernog aristokrata. Bavi se proizvodnjom vina.
U ekskluzivnom intervju za Nedjeljni Jutarnji, prije nepune dvije godine, istaknuo je kako smatra glupošću to što je poglavnik Ante Pavelić 1941. godine, kao ustupak Benitu Mussoliniju, njegova oca proglasio hrvatskim kraljem. Predaju Dalmacije Italiji smatra “šokantnim i stupidnim idejama nekih suvremenika njegova oca” iz vremena kad se tek rodio i izrastao u dječaka.
Moj otac je bio proglašen kraljem Hrvatske, pojasnio je Amedeo u jednom drugom javnom istupu, ali je uvijek govorio: “Ja ne znam taj jezik, ne znam unutarnje odnose i imam previše poštovanja prema hrvatskom narodu da bih postao kralj zemlje koju ne poznajem.”
Hitler i Mussolini
Ipak, morao je poslušati jer su Hitler i Mussolini imali tu ideju. Kralj Italije je rekao: “U redu, poslat ćemo im vojvodu, neka on bude kralj Hrvatske.” U našoj se obitelji poštuju naređenja, ali moj otac je bio protiv toga.
– Otac i stric Amedeo, koji je bio vicekralj Istočne Afrike, upozoravali su na katastrofalan završetak rata. Moja strana obitelji nije bila naklonjena Mussoliniju. Bili su protiv rata, ne samo zato što su vidjeli krajnji ishod, već su moj otac i stric obrazovani u Engleskoj i imali su posebno divljenje prema toj zemlji. Ali kad su morali, borili su se, pa je stric i poginuo u borbi s Englezima – tumači Amedeo.
Kraljica
Njegova majka, teoretski posljednja hrvatska kraljica, prethodno princeza Irena od Grčke i Danske, među izravnim precima imala je ruske careve i britansku kraljicu Viktoriju. Otac joj je bio grčki kralj, djed njemački car, pradjed danski kralj, sestra rumunjska kraljica.
Pavelićev princ Amedeo Zvonimir II., kojemu je Hrvatska dodijeljena kao “njegova država”, veliki je prijatelj srpske dinastije Karađorđević. Štoviše, za srpski “Nedeljnik” otkrio je kako je posebno vezan za Srbiju prije svega zbog bliskih rođačkih veza s Karađorđevićima.
– Vrlo dobar sam prijatelj sa srpskim kraljem Aleksandrom Drugim. Kao mlađi poznavao sam i princa Pavla Karađorđevića. Nikada nisam upoznao kralja Petra Drugog, ali njegova supruga, kraljica Aleksandra, bila je moja prva rođakinja. Ona je kćerka grčkog kralja Aleksandra, brata moje majke Irene. Ja i Aleksandar Karađorđević tako smo, zapravo, rođaci.
Zvonimir Savojski
Priča o hrvatskoj monarhiji, koja je, u biti, barem posljednjih tisuću godina, priča o stranoj vladavini na ovim prostorima, nema svoj nastavak. Uostalom, posljednji izdanak hrvatske kraljevske loze umro je negdje u srednjem vijeku.
A trenutačni hrvatski princ, prije Amedea Zvonimira II. Savojskog (koji na to i ne pretendira), mogao bi biti njegov bliski rođak (koji bi volio ponijeti krunu), eno ga u Beogradu, a odaziva se na ime Aleksandar Karađorđević.
Njegovu obitelj su, naime, građani Hrvatske na referendumu odmah nakon okončanja Drugoga svjetskog rata, detronizirali s prijestolja, ukinuvši monarhiju i proglasivši republiku. Tu je bio pravi kraj priče koja se nikad više neće nastaviti.
Pretendenti na prijestolje U Hrvatskoj šest obitelji nosi pravo kao pretendenti na hrvatsko prijestolje, prema hrvatskom krunskom i krunidbenom pravu. Te obitelji dijele se na dvije kraljevske i četiri kneževske. Ako bi Hrvatska, nekim čudom, postala kraljevina, jedna od ovih obitelji referendumom bi bila uzdignuta na hrvatsku kraljevsku čast. Ovo je redoslijed od većeg prema nižem pravu:
Kraljevske obitelji:
1. Habsburg-Lotaring, najduža hrvatska kraljevska obitelj direktni sljednici Zvonimirova krunidbenog prava.
2. Savoja, 1941. g. okrunjen Aimone Tomislav II. kao posljednji hrvatski kralj. Krunidba održana prema svim krunidbenim zakonima i običajima Hrvatske (priznao Sabor 1942. g.).
Kneževske obitelji:
3. Novosel iz Hrvatske (proširili se na Ugarsku i Austriju), porijeklom su kneževi iz vremena srednjeg vijeka, no službeni naslov knezova dodjeljuje Luki Novoselu kraljica Marija Terezija.
4. Feštetić iz Hrvatske (proširila se u Ugarsku, Austriju itd.), Tadej (sina Jurja Mlađeg) Fešetić de Tolna 1911. g. od strane kralja Franje Josipa I. uzdignut je na čast kneza s nasljednim pravom, stoga su samo njegovi potomci pravno nositelji kneževskog naslova.
5. Gusić iz Hrvatske (proširili su se u Sloveniju). Ima mnogo živućih nasljednika te jedne od najstarijih hrvatskih obitelji, ali navodno samo slovenski ogranak ima direktno pravo na kneževski naslov.
6. Kačić iz Hrvatske, pravno na kneževski naslov imaju samo omiški Kačići koji su u razdoblju 13.-15. st. raseljeni ili nestali. Mnogi danas Kačići pretendiraju na kneževski naslov, no do sada nitko nije uspio direktnom muškom linijom dokazati nastavak loze. Vjerojatnost postojanja kneževa Kačića je izrazito malena (najvjerojatnije su izumrli).
E sad mi je laknulo, jer eto nade za sve one koji godinama čeznutljivo gledaju vjenčanja, sprovode, parade, krunidbe i ostale gluposti sa engleskog dvora, ne bi se čudio ako se uskoro i kod nas budu imali kome klanjati. Možda Aimoneu ili Ante Bačiću Baći ili netkom trećem. Nakon svih čuda koja se kod nas zbivaju u zadnje vrijeme ne bi to bilo najveće.
3 comments
**Članak:**
Slabo se u Hrvatskoj zna da je u doba zločinačke tvorevine NDH, nepune dvije godine, Hrvatska formalno bila kraljevina, s Aimoneom Tomislavom II. Savojskim na tronu. Taj nominalni hrvatski kralj bio je zapravo princ iz talijanske vladajuće dinastije Savoja, a pripadao je njezinoj mlađoj liniji, koja nije bila u direktnom redoslijedu za nasljeđivanje talijanskog prijestolja.
Dogovorom Ante Pavelića s Talijanima, on je 1941. brzopotezno imenovan hrvatskim kraljem Tomislavom II. Radilo se samo o tituli jer nikada nije imao stvarnu vlast u NDH, a prema ozbiljnim izvorima, ni interesa za Hrvatsku.
Premda današnja Republika Hrvatska s Pavelićevom marionetskom državom nema veze, a njegovi izdajničko-cirkusantski ukazi ne izazivaju formalne posljedice, nije nezanimljivo zaviriti u taj slabo osvijetljeni dio povijesti.
Aimone Tomislav II. Savojski (1941. – 1943.) posljednji je, od Sabora priznati hrvatski kralj. Raspadom Kraljevine Jugoslavije i stvaranjem marionetske Nezavisne države Hrvatske 1941. godine, Hrvatska je preustrojena u kraljevinu prema tri zakona o kruni Zvonimirovoj od 15. svibnja 1941. godine. Zamisao da član obitelji Savoja stupi na hrvatsko prijestolje postojala je i ranije, u pregovorima emigracije s Ugarskom i Italijom o stvaranju zajedničkih personalnih unija.
Za vrijeme pregovora i potpisivanja Rimskih ugovora 18. svibnja 1941. godine, hrvatsko izaslanstvo traži designaciju zasebnog pripadnika obitelji Savoja, za razliku od predloženog stupanja u personalnu uniju s Italijom pod kraljem Viktorom Emanuelom III. Isti dan Aimone Tomislav II. proglašen je za hrvatskog kralja te su mu predana kraljevska obilježja (hrvatska kruna, žezlo, mač, jabuka, barjak itd.), pod uvjetima da ga mora priznati Sabor, da vojska (domobranstvo) mora biti zasebno od ustaškog pokreta i da se mora stvoriti zasebni kraljevski stol.
Rimski ugovori
Za vrijeme svoje vladavine posjetio je, navodno, nekoliko puta Hrvatsku (Zagreb, Zadar i Šibenik), ali je zbog zagovaranja za povratak Dalmacije u sastav Hrvatske već 1942. godine maknut iz javnog života Italije te se pritiskom na ustaški pokret (osobito na dio naklonjen talijanskoj fašističkoj politici) odgađa dogovorena krunidba 1942. godine na Duvanjskom polju.
Za svoje kratke vladavine u Firenci je osnovao kraljevski stol, dodijelio je pedesetak plemićkih naslova, potvrdio plemićke naslove stotinjak hrvatskih obitelji, a poznato je i da je njegov pobočnik bio hrvatski plemić grof Julije Česnegić Milvanski. Kapitulacijom Italije, potpisuje abdikaciju 12. listopada 1943. godine. Priznat je u Hrvatskom saboru za kralja 1942. potvrdom prijašnjih odluka iz 1941.
Kapitulacija
Godine 1943., nakon kapitulacije Italije, odrekao se hrvatskog prijestolja. Nakon što je na referendumu 1946. godine ukinuta monarhija u Italiji, svi muški članovi obitelji Savoja morali su napustiti zemlju. Aimone je emigrirao u Argentinu, gdje je, u Buenos Airesu, 1948. godine, i umro.
Njegov sin, Amedeo Zvonimir II. Savojski (punim imenom: Amedeo Umberto Costantino Giorgio Paolo Elena Maria Fiorenzo Zvonimir) živući je, nesuđeni, hrvatski kraljević. Abdikacijom svog oca Aimonea Tomislava II. kao hrvatskog kralja 1943. godine, hrvatski plemići proglašavaju ga novim hrvatskim kraljem. Nikada, dakako, nije stupio na prijestolje, a Hrvatski sabor nikada ga nije potvrdio za hrvatskog kralja.
Zvonimir II. rođen je ratne 1943. u vili Cisterni u Firenci, kao jedino dijete Tomislava II., kralja Hrvatske, vojvode od Savoje i 4. vojvoda od Aoste, te Irene od Grčke i Danske. Tri tjedna prije njegova rođenja Italija se predala saveznicima.
Bivša saveznica Njemačka pokrenula je ofenzivu, pa su Zvonimira nacisti, zajedno s majkom, tetkom i dvojicom rođaka, poslali u sabirni logor u Austriju. Kad je imao četiri godine, nakon očeve smrti, postaje vojvoda Aoste, princ Cisterne i Belriguarda, markgrof od Voghera i grof od Ponderana.
Do 7. srpnja 2006. godine nosio je naslov vojvode od Aoste, a od tada se proglasio vojvodom Savoje i glavarom talijanske kraljevske dinastije. Godine 2006. osporio je kraljevsko pravo rođaku Viktoru Emanuelu, zbog toga što se oženio bez dozvole i protivno obiteljskim zakonima, te je preuzeo vodstvo u dinastiji Savoja i proglasio se savojskim vojvodom. Njegov sin Aimone postao je poglavarom kuće Savoj-Aosta, obitelji koja je vladala Italijom od 1861. do 1946. godine.
Amedeo di Savoia (73), kojeg neki uporno tituliraju princem Zvonimirom II. (iako on sam ističe da mu Zvonimir nije službeno ime i da ne polaže pravo ni na što u Hrvatskoj), živi u lijepoj toskanskoj kući u Arezzu pokraj Firence, životom modernog aristokrata. Bavi se proizvodnjom vina.
U ekskluzivnom intervju za Nedjeljni Jutarnji, prije nepune dvije godine, istaknuo je kako smatra glupošću to što je poglavnik Ante Pavelić 1941. godine, kao ustupak Benitu Mussoliniju, njegova oca proglasio hrvatskim kraljem. Predaju Dalmacije Italiji smatra “šokantnim i stupidnim idejama nekih suvremenika njegova oca” iz vremena kad se tek rodio i izrastao u dječaka.
Moj otac je bio proglašen kraljem Hrvatske, pojasnio je Amedeo u jednom drugom javnom istupu, ali je uvijek govorio: “Ja ne znam taj jezik, ne znam unutarnje odnose i imam previše poštovanja prema hrvatskom narodu da bih postao kralj zemlje koju ne poznajem.”
Hitler i Mussolini
Ipak, morao je poslušati jer su Hitler i Mussolini imali tu ideju. Kralj Italije je rekao: “U redu, poslat ćemo im vojvodu, neka on bude kralj Hrvatske.” U našoj se obitelji poštuju naređenja, ali moj otac je bio protiv toga.
– Otac i stric Amedeo, koji je bio vicekralj Istočne Afrike, upozoravali su na katastrofalan završetak rata. Moja strana obitelji nije bila naklonjena Mussoliniju. Bili su protiv rata, ne samo zato što su vidjeli krajnji ishod, već su moj otac i stric obrazovani u Engleskoj i imali su posebno divljenje prema toj zemlji. Ali kad su morali, borili su se, pa je stric i poginuo u borbi s Englezima – tumači Amedeo.
Kraljica
Njegova majka, teoretski posljednja hrvatska kraljica, prethodno princeza Irena od Grčke i Danske, među izravnim precima imala je ruske careve i britansku kraljicu Viktoriju. Otac joj je bio grčki kralj, djed njemački car, pradjed danski kralj, sestra rumunjska kraljica.
Pavelićev princ Amedeo Zvonimir II., kojemu je Hrvatska dodijeljena kao “njegova država”, veliki je prijatelj srpske dinastije Karađorđević. Štoviše, za srpski “Nedeljnik” otkrio je kako je posebno vezan za Srbiju prije svega zbog bliskih rođačkih veza s Karađorđevićima.
– Vrlo dobar sam prijatelj sa srpskim kraljem Aleksandrom Drugim. Kao mlađi poznavao sam i princa Pavla Karađorđevića. Nikada nisam upoznao kralja Petra Drugog, ali njegova supruga, kraljica Aleksandra, bila je moja prva rođakinja. Ona je kćerka grčkog kralja Aleksandra, brata moje majke Irene. Ja i Aleksandar Karađorđević tako smo, zapravo, rođaci.
Zvonimir Savojski
Priča o hrvatskoj monarhiji, koja je, u biti, barem posljednjih tisuću godina, priča o stranoj vladavini na ovim prostorima, nema svoj nastavak. Uostalom, posljednji izdanak hrvatske kraljevske loze umro je negdje u srednjem vijeku.
A trenutačni hrvatski princ, prije Amedea Zvonimira II. Savojskog (koji na to i ne pretendira), mogao bi biti njegov bliski rođak (koji bi volio ponijeti krunu), eno ga u Beogradu, a odaziva se na ime Aleksandar Karađorđević.
Njegovu obitelj su, naime, građani Hrvatske na referendumu odmah nakon okončanja Drugoga svjetskog rata, detronizirali s prijestolja, ukinuvši monarhiju i proglasivši republiku. Tu je bio pravi kraj priče koja se nikad više neće nastaviti.
Pretendenti na prijestolje U Hrvatskoj šest obitelji nosi pravo kao pretendenti na hrvatsko prijestolje, prema hrvatskom krunskom i krunidbenom pravu. Te obitelji dijele se na dvije kraljevske i četiri kneževske. Ako bi Hrvatska, nekim čudom, postala kraljevina, jedna od ovih obitelji referendumom bi bila uzdignuta na hrvatsku kraljevsku čast. Ovo je redoslijed od većeg prema nižem pravu:
Kraljevske obitelji:
1. Habsburg-Lotaring, najduža hrvatska kraljevska obitelj direktni sljednici Zvonimirova krunidbenog prava.
2. Savoja, 1941. g. okrunjen Aimone Tomislav II. kao posljednji hrvatski kralj. Krunidba održana prema svim krunidbenim zakonima i običajima Hrvatske (priznao Sabor 1942. g.).
Kneževske obitelji:
3. Novosel iz Hrvatske (proširili se na Ugarsku i Austriju), porijeklom su kneževi iz vremena srednjeg vijeka, no službeni naslov knezova dodjeljuje Luki Novoselu kraljica Marija Terezija.
4. Feštetić iz Hrvatske (proširila se u Ugarsku, Austriju itd.), Tadej (sina Jurja Mlađeg) Fešetić de Tolna 1911. g. od strane kralja Franje Josipa I. uzdignut je na čast kneza s nasljednim pravom, stoga su samo njegovi potomci pravno nositelji kneževskog naslova.
5. Gusić iz Hrvatske (proširili su se u Sloveniju). Ima mnogo živućih nasljednika te jedne od najstarijih hrvatskih obitelji, ali navodno samo slovenski ogranak ima direktno pravo na kneževski naslov.
6. Kačić iz Hrvatske, pravno na kneževski naslov imaju samo omiški Kačići koji su u razdoblju 13.-15. st. raseljeni ili nestali. Mnogi danas Kačići pretendiraju na kneževski naslov, no do sada nitko nije uspio direktnom muškom linijom dokazati nastavak loze. Vjerojatnost postojanja kneževa Kačića je izrazito malena (najvjerojatnije su izumrli).
*Ukoliko primjetite grešku kontaktirajte autora [u/Martino545](https://www.reddit.com/user/Martino545).*
E sad mi je laknulo, jer eto nade za sve one koji godinama čeznutljivo gledaju vjenčanja, sprovode, parade, krunidbe i ostale gluposti sa engleskog dvora, ne bi se čudio ako se uskoro i kod nas budu imali kome klanjati. Možda Aimoneu ili Ante Bačiću Baći ili netkom trećem. Nakon svih čuda koja se kod nas zbivaju u zadnje vrijeme ne bi to bilo najveće.
Klasičan izdajnik Pavelić