Godine 1957. francuski dramatičar Marcel Pagnol objavio je prvi iz ciklusa autobiografskih romana koji će ga pretvoriti u omiljenog prozaika, svojevrsnog provansalskog Miljenka Smoju. Taj se roman, preveden i kod nas, zvao “Slava mog oca”.
Naslovni lik Pagnolova romana piščev je otac Joseph, provansalski provincijski učitelj. A biti učitelj u međuratnoj Francuskoj podrazumijevalo je da se moraš boriti protiv svakog oblika praznovjerja, nazadnog i neznanstvenog mišljenja. Pripovjedačev je otac stoga, za Pagnola samorazumljivo, i borbeni ateist. Neke od najzabavnijih stranica knjige one su u kojima se prosvjetitelj Joseph prepire s nabožnom katoličkom svojtom, stajući orno na braniku sekularnog napretka.
U zemlji u kojoj je vjeronauk dio državne škole i u kojoj raspelo stoji u većini školskih aula to zvuči neobično, ali, da. Postojalo je vrijeme i postojalo je mjesto kad se od učitelja očekivalo da ne bude religiozan. Religija je možda nečija “osobna sloboda”, religiozni imaju “pravo na drukčije mišljenje”, ali kad se prođe kroz vrata škole, za školu smiju i trebaju postojati samo provjerljive činjenice, konsenzualne istine i znanost utemeljena na dokazima. Vjere u školi (ne) bi trebalo biti, tvrdo je sekularističko stajalište, kao što ne bi trebalo biti ni horoskopa, ni hiromantije, ni, ako ću stvar tjerati do kraja iz moje mjesne perspektive, “Hajdukovih” murala.
Taj Josephov tvrdi sekularizam, dakako, određeno je pretjerivanje. Uostalom, i u visokoj znanosti postoje ljudi koji su religiozni, a činjenica da ih ima mnogo među astrofizičarima, sugerira da u korijenu i njihove profesije i njihove religije čuči isti interes za krajnja, metafizička pitanja. No, na jednoj drugoj, jednostavnijoj razini, tvrdokorni ateist Joseph je u pravu. Naime, učiteljev je posao da bude racionalan. Ili, još više: učiteljev je posao da bude utjelovljene racionalnosti. On svojom riječju i svojim primjerom mora otjelovljivati racionalističke ideje – pouzdanje u znanost, pouzdanje u pismenost, pouzdanje u razboritu argumentaciju, pokuse i dokaze.
Učitelj, pogotovo ako je učitelj u maloj sredini, ima ulogu personifikacije vrijednosti. To je načelo koje je pogotovo vrijedilo i vrijedi u ruralnim i niže obrazovanim sredinama, a još do 60-ih takva je sredina bila praktički cijela Hrvatska. To je uloga koju je učitelj imao u doba kad su učitelji bili Vladimir Nazor, Dinko Šimunović, Mato Lovrak ili Vjekoslav Kaleb. Posao učitelja bio je čvrsta opreka poslu vračare. On je male i velike u zabačenom kraju morao učiti tablici množenja, trigonometriji i prirodoslovlju. Ali – trebao ih je učiti da peru ruke, da izoliraju zaražene, da iskuhavaju odjeću i da umjesto travarki odu k liječniku. Trebao ih je, recimo, učiti i to da se cijepe.
Tako je izgledao posao učitelja u doba Marcela Pagnola i njegova Josepha. Tako je izgledao posao učitelja u vrijeme kad taj posao rade Šimunović i Lovrak – dakle, oko 1921. No, tako očito više ne izgleda učiteljski poziv stotinu godina kasnije, godine 2021.
Kako izgleda učiteljski poziv u Hrvatskoj stotinu godina kasnije – naime – imali smo prilike svjedočiti ovih dana. Ispred desetaka hrvatskih škola skupljali su se gnjevni nastavnici koji su tvrdoglavo odbijali i cijepljenje i testiranje. Ministarstvo prosvjete priprema masovno dijeljenje otkaza nastavnicima koji odbijaju javno-zdravstvene mjere. Ovih dana, na webu se pojavila bizarna stranica “Registar izdajica” na koju su protivnici institucionalne medicine počeli stavljati imena pobornika cijepljenja i epidemiološke kontrole.
Osoba koja je očito idejni začetnik stranice pozvala je istomišljenike da na sajt unesu ” podatke koji nedostaju”, da uz “ime i prezime izdajice unesu adrese prebivališta i radnih mjesta, vikendica, koje automobile voze, tko im je u rodu… i sve što može koristiti da se navedeni privedu Pravdi”. Jer, navodi orna administratorica sajta, te “izdajice Narod mora pronaći i suditi im po Božjem i Prirodnom zakonu”.
A ako ste slučajno mislili da je autor te ludosti neki šerijatski lunatik s dijagnozom poput Marka Franciškovića, neki Unabomber koji živi u kolibi u šumi, odbija dodir s civilizacijom i s prijezirom odbija primiti u ruke prljavi novac Plenkovićeve plaće – e, pogriješili ste. Tvorac te psihijatrijske dijagnoze i uputnice je – osoba koja prima državnu plaću. I to ne kao ćato u nekom dubokom, podzemnom hodniku nevidljivog uhljebistana. Ne, prima plaću kao – učitelj. Osoba koja je sročila ovaj tekst zove se Bernarda Jug i nastavnica je engleskog u Đelekovcu kraj Koprivnice.
Tako je počela i tako je završila priča o hrvatskim učiteljima u narodu. Počela s Nazorom i Dinkom Šimunovićem, a završila s Bernardom Jug. Nema što, lijep nam je napredak.
Pokušavam zamisliti što bi Pagnolov otac Joseph rekao da ga netko probudi, odvede sto godina u budućnost i pokaže mu kako izgledaju i rezoniraju učitelji u zemlji usred Europe sto godina kasnije. Pri tom sam, naravno, svjestan da su se od 1921. do danas stvari jako promijenile. Svjestan sam samo nekih od golemih razlika: za početak, u doba Pagnolova oca i Dinka Šimunovića roditelji školske djece mahom nisu bili pismeni. U doba Pagnolova oca nije postojao ni Internet ni društvene mreže.
Glupani su se kudikamo teže mogli povezati, a monopol na znanje, nerijetko klasno obojen, filtrirali su obrazovani. Štošta bi Pagnolovu ocu bilo neobično u našem svijetu – no, ono što bi ga vjerojatno najviše izbezumilo je činjenica da nastavnik – dakle, njegov kolega po struci – može u javnosti larmati o “suđenju prema Božjem zakonu” i pozivati na neposluh liječnicima.
Joseph bi vjerojatno rekao da netko takav ne bi uopće smio raditi učiteljski posao. Netko tko se bez medicinskih razloga ne želi cijepiti, smatrao bi Joseph, ne bi uopće smio doći u priliku da sjedi za katedri. I to ne zato što bi mogao uokolo širiti zarazu virusom. Nego zato što bi mogao doći u priliku da širi drugu, goru zarazu – nevjericu u znanost.
Ako učitelj ne vjeruje u cijepljenje, rezonirao bi Pagnolov Joseph, onda on tako sutra može reći da ne vjeruje u trigonometriju, ili Darwinovu evoluciju, ili tablicu množenja, ili konjugaciju i deklinaciju. On ne vjeruje u provjerljivu znanost utemeljenu na dokazima. Stoga takav čovjek ne bi trebao biti u školskom razredu, i to iz razloga koji su kudikamo važniji od pišljivog virusa. Učenike treba zaštititi – ali ne da ih netko takav inficira covidom, nego da ih ne inficira antiprosvjetiteljskom, protuznanstvenom iracionalnošću.
Skandal sa sirotom đelekovačkom ludom buknuo je praktički istodobno dok u hrvatskim kinima igra jedan film koji se također bavi učiteljima i školstvom: naslov mu je “Zbornica”, a redateljica Sonja Tarokić. Nisam o tom filmu pisao kao kritičar, jer sam zbog suradnje s produkcijskom tvrtkom u sukobu interesa, ali, preporučujem da ga pogledate, jer je film baš dobar, a kako nažalost pokazuje skandal s “registrom izdajica” – bome, i bolno aktualan. Jer, ako se netko u Hrvatskoj naivno pitao zašto ministarstvo ili županija ili ravnatelj sirotoj đelekovačkoj Orleanki ne da otkaz, zašto netko pušta da očito mahnita osoba ulazi svaki dan u razred – e, pa neka ode vidjeti film i dobit će odgovor.
“Zbornica” je, naime, film koji u dramskoj radnji pokazuje zašto je to nemoguće. To je film koji likom glavne junakinje pokazuje koliko je nepošten neoliberalni, arogantni klišej o lijenim nastavnicima i “uhljebima” iz javnog sektora. Ali, pokazuje također do koje je mjere odgovornom pojedincu unutar javnog sektora kakav je danas teško napraviti čak i najmanji pomak. Pokazuje kako je teško unutar javnog sektora kakav je danas zalijevati žito. Ali – i trijebiti kukolj.
To je problem kojim se bavi film “Zbornica”. To je problem koji se tiče Bernarde Jug. I tiče se učitelja. I tiče se pandemije. Ali, on je puno, puno širi i od prosvjete i od pandemije. Cijenu tog problema ne plaćamo (samo) brojem mrtvih na respiratoru. Plaćamo na mnogo drugih načina. I mnogo skuplje.
Samo zato što je netko intelektualac ne znači da ima zdrav razum. Edukacija neće uvijek riješiti taj problem. U većini slučajeva hoće, ali specijalaca će uvijek biti.
Treba reforma edukacije, samo tvrdim da će uvijek biti specijalaca.
Radi za državu ,a pljuje ju i onda uči djecu da krše sve živo kao i ona. Jedno od toga je i javni linč s obzirom da je javno podržavala onu stranicu Izdajice s podatcima , adresom i ostalim informacijama o osobama.
Zato sve radnike u prosvjeti na obavezan liječnički pregled svakih cca 2 godine.
Ako trebaju čuvari i zaštitari koji čame u trgovačkim centrima onda ne vidim razlog zašto ne bi takva imala razgovor sa psihijatrom svako toliko.
Btw, ona treba i bolničko liječenje, ne samo razgovor…
Jurica Pavicic Yu, brat od Josipe Pavicic Yo
barem ne promoviraju svi nastavnici pfizer narkomaniju. LOL
6 comments
Godine 1957. francuski dramatičar Marcel Pagnol objavio je prvi iz ciklusa autobiografskih romana koji će ga pretvoriti u omiljenog prozaika, svojevrsnog provansalskog Miljenka Smoju. Taj se roman, preveden i kod nas, zvao “Slava mog oca”.
Naslovni lik Pagnolova romana piščev je otac Joseph, provansalski provincijski učitelj. A biti učitelj u međuratnoj Francuskoj podrazumijevalo je da se moraš boriti protiv svakog oblika praznovjerja, nazadnog i neznanstvenog mišljenja. Pripovjedačev je otac stoga, za Pagnola samorazumljivo, i borbeni ateist. Neke od najzabavnijih stranica knjige one su u kojima se prosvjetitelj Joseph prepire s nabožnom katoličkom svojtom, stajući orno na braniku sekularnog napretka.
U zemlji u kojoj je vjeronauk dio državne škole i u kojoj raspelo stoji u većini školskih aula to zvuči neobično, ali, da. Postojalo je vrijeme i postojalo je mjesto kad se od učitelja očekivalo da ne bude religiozan. Religija je možda nečija “osobna sloboda”, religiozni imaju “pravo na drukčije mišljenje”, ali kad se prođe kroz vrata škole, za školu smiju i trebaju postojati samo provjerljive činjenice, konsenzualne istine i znanost utemeljena na dokazima. Vjere u školi (ne) bi trebalo biti, tvrdo je sekularističko stajalište, kao što ne bi trebalo biti ni horoskopa, ni hiromantije, ni, ako ću stvar tjerati do kraja iz moje mjesne perspektive, “Hajdukovih” murala.
Taj Josephov tvrdi sekularizam, dakako, određeno je pretjerivanje. Uostalom, i u visokoj znanosti postoje ljudi koji su religiozni, a činjenica da ih ima mnogo među astrofizičarima, sugerira da u korijenu i njihove profesije i njihove religije čuči isti interes za krajnja, metafizička pitanja. No, na jednoj drugoj, jednostavnijoj razini, tvrdokorni ateist Joseph je u pravu. Naime, učiteljev je posao da bude racionalan. Ili, još više: učiteljev je posao da bude utjelovljene racionalnosti. On svojom riječju i svojim primjerom mora otjelovljivati racionalističke ideje – pouzdanje u znanost, pouzdanje u pismenost, pouzdanje u razboritu argumentaciju, pokuse i dokaze.
Učitelj, pogotovo ako je učitelj u maloj sredini, ima ulogu personifikacije vrijednosti. To je načelo koje je pogotovo vrijedilo i vrijedi u ruralnim i niže obrazovanim sredinama, a još do 60-ih takva je sredina bila praktički cijela Hrvatska. To je uloga koju je učitelj imao u doba kad su učitelji bili Vladimir Nazor, Dinko Šimunović, Mato Lovrak ili Vjekoslav Kaleb. Posao učitelja bio je čvrsta opreka poslu vračare. On je male i velike u zabačenom kraju morao učiti tablici množenja, trigonometriji i prirodoslovlju. Ali – trebao ih je učiti da peru ruke, da izoliraju zaražene, da iskuhavaju odjeću i da umjesto travarki odu k liječniku. Trebao ih je, recimo, učiti i to da se cijepe.
Tako je izgledao posao učitelja u doba Marcela Pagnola i njegova Josepha. Tako je izgledao posao učitelja u vrijeme kad taj posao rade Šimunović i Lovrak – dakle, oko 1921. No, tako očito više ne izgleda učiteljski poziv stotinu godina kasnije, godine 2021.
Kako izgleda učiteljski poziv u Hrvatskoj stotinu godina kasnije – naime – imali smo prilike svjedočiti ovih dana. Ispred desetaka hrvatskih škola skupljali su se gnjevni nastavnici koji su tvrdoglavo odbijali i cijepljenje i testiranje. Ministarstvo prosvjete priprema masovno dijeljenje otkaza nastavnicima koji odbijaju javno-zdravstvene mjere. Ovih dana, na webu se pojavila bizarna stranica “Registar izdajica” na koju su protivnici institucionalne medicine počeli stavljati imena pobornika cijepljenja i epidemiološke kontrole.
Osoba koja je očito idejni začetnik stranice pozvala je istomišljenike da na sajt unesu ” podatke koji nedostaju”, da uz “ime i prezime izdajice unesu adrese prebivališta i radnih mjesta, vikendica, koje automobile voze, tko im je u rodu… i sve što može koristiti da se navedeni privedu Pravdi”. Jer, navodi orna administratorica sajta, te “izdajice Narod mora pronaći i suditi im po Božjem i Prirodnom zakonu”.
A ako ste slučajno mislili da je autor te ludosti neki šerijatski lunatik s dijagnozom poput Marka Franciškovića, neki Unabomber koji živi u kolibi u šumi, odbija dodir s civilizacijom i s prijezirom odbija primiti u ruke prljavi novac Plenkovićeve plaće – e, pogriješili ste. Tvorac te psihijatrijske dijagnoze i uputnice je – osoba koja prima državnu plaću. I to ne kao ćato u nekom dubokom, podzemnom hodniku nevidljivog uhljebistana. Ne, prima plaću kao – učitelj. Osoba koja je sročila ovaj tekst zove se Bernarda Jug i nastavnica je engleskog u Đelekovcu kraj Koprivnice.
Tako je počela i tako je završila priča o hrvatskim učiteljima u narodu. Počela s Nazorom i Dinkom Šimunovićem, a završila s Bernardom Jug. Nema što, lijep nam je napredak.
Pokušavam zamisliti što bi Pagnolov otac Joseph rekao da ga netko probudi, odvede sto godina u budućnost i pokaže mu kako izgledaju i rezoniraju učitelji u zemlji usred Europe sto godina kasnije. Pri tom sam, naravno, svjestan da su se od 1921. do danas stvari jako promijenile. Svjestan sam samo nekih od golemih razlika: za početak, u doba Pagnolova oca i Dinka Šimunovića roditelji školske djece mahom nisu bili pismeni. U doba Pagnolova oca nije postojao ni Internet ni društvene mreže.
Glupani su se kudikamo teže mogli povezati, a monopol na znanje, nerijetko klasno obojen, filtrirali su obrazovani. Štošta bi Pagnolovu ocu bilo neobično u našem svijetu – no, ono što bi ga vjerojatno najviše izbezumilo je činjenica da nastavnik – dakle, njegov kolega po struci – može u javnosti larmati o “suđenju prema Božjem zakonu” i pozivati na neposluh liječnicima.
Joseph bi vjerojatno rekao da netko takav ne bi uopće smio raditi učiteljski posao. Netko tko se bez medicinskih razloga ne želi cijepiti, smatrao bi Joseph, ne bi uopće smio doći u priliku da sjedi za katedri. I to ne zato što bi mogao uokolo širiti zarazu virusom. Nego zato što bi mogao doći u priliku da širi drugu, goru zarazu – nevjericu u znanost.
Ako učitelj ne vjeruje u cijepljenje, rezonirao bi Pagnolov Joseph, onda on tako sutra može reći da ne vjeruje u trigonometriju, ili Darwinovu evoluciju, ili tablicu množenja, ili konjugaciju i deklinaciju. On ne vjeruje u provjerljivu znanost utemeljenu na dokazima. Stoga takav čovjek ne bi trebao biti u školskom razredu, i to iz razloga koji su kudikamo važniji od pišljivog virusa. Učenike treba zaštititi – ali ne da ih netko takav inficira covidom, nego da ih ne inficira antiprosvjetiteljskom, protuznanstvenom iracionalnošću.
Skandal sa sirotom đelekovačkom ludom buknuo je praktički istodobno dok u hrvatskim kinima igra jedan film koji se također bavi učiteljima i školstvom: naslov mu je “Zbornica”, a redateljica Sonja Tarokić. Nisam o tom filmu pisao kao kritičar, jer sam zbog suradnje s produkcijskom tvrtkom u sukobu interesa, ali, preporučujem da ga pogledate, jer je film baš dobar, a kako nažalost pokazuje skandal s “registrom izdajica” – bome, i bolno aktualan. Jer, ako se netko u Hrvatskoj naivno pitao zašto ministarstvo ili županija ili ravnatelj sirotoj đelekovačkoj Orleanki ne da otkaz, zašto netko pušta da očito mahnita osoba ulazi svaki dan u razred – e, pa neka ode vidjeti film i dobit će odgovor.
“Zbornica” je, naime, film koji u dramskoj radnji pokazuje zašto je to nemoguće. To je film koji likom glavne junakinje pokazuje koliko je nepošten neoliberalni, arogantni klišej o lijenim nastavnicima i “uhljebima” iz javnog sektora. Ali, pokazuje također do koje je mjere odgovornom pojedincu unutar javnog sektora kakav je danas teško napraviti čak i najmanji pomak. Pokazuje kako je teško unutar javnog sektora kakav je danas zalijevati žito. Ali – i trijebiti kukolj.
To je problem kojim se bavi film “Zbornica”. To je problem koji se tiče Bernarde Jug. I tiče se učitelja. I tiče se pandemije. Ali, on je puno, puno širi i od prosvjete i od pandemije. Cijenu tog problema ne plaćamo (samo) brojem mrtvih na respiratoru. Plaćamo na mnogo drugih načina. I mnogo skuplje.
Samo zato što je netko intelektualac ne znači da ima zdrav razum. Edukacija neće uvijek riješiti taj problem. U većini slučajeva hoće, ali specijalaca će uvijek biti.
Treba reforma edukacije, samo tvrdim da će uvijek biti specijalaca.
Radi za državu ,a pljuje ju i onda uči djecu da krše sve živo kao i ona. Jedno od toga je i javni linč s obzirom da je javno podržavala onu stranicu Izdajice s podatcima , adresom i ostalim informacijama o osobama.
Zato sve radnike u prosvjeti na obavezan liječnički pregled svakih cca 2 godine.
Ako trebaju čuvari i zaštitari koji čame u trgovačkim centrima onda ne vidim razlog zašto ne bi takva imala razgovor sa psihijatrom svako toliko.
Btw, ona treba i bolničko liječenje, ne samo razgovor…
Jurica Pavicic Yu, brat od Josipe Pavicic Yo
barem ne promoviraju svi nastavnici pfizer narkomaniju. LOL