Nikad niste slušali Sašu, Bobana, Milicu ni Pecu. Zašto mislite da ste bolji od njih?

17 comments
  1. **Članak:**

    Prije nekoliko godina pitali ste se tko je Boban Rajović, prije nekoliko tjedana tko je Marko Pecotić Peco, a posljednjih dana tko je taj Saša Matić i kako je uspio dva dana uzastopce rasprodati zagrebačku Arenu. Prije nego što se počnete pitati tko je Milica Pavlović, uzvratimo protupitanjem: Osjećate li se bolje jer to ne znate, ne zanima vas i sve to imate potrebu na glas reći?

    Slika prva: petak navečer, vraćam se s posla biciklom u kvart. Arena svijetli na horizontu, vozim slalom među automobilima načičkanima duž Laništa, dominiraju njemačke mašine bogate konjskim snagama. Kako to obično biva kad je u kvartu neko veselje, vozila većeg volumena zauzimaju i veći udio dostupnih parkirnih mjesta, pa ovima koji su na zabavu stigli s malim zakašnjenjem preostaje popuniti rijetke zelene površine. Katkad u tom procesu stradaju ograde dječjih igrališta, češće automobili susjeda, ali baš nikad, ni dok je vladao Milan Bandić ni otkad ga je smijenila zeleno-lijeva koalicija, kroz kvart ne prođu dežurni komunalni redari, iako se takva vibrantna atmosfera čini kao solidna podloga za punjenje gradskog proračuna. Kći se vraća doma iz obližnjeg šoping centra, prepričava kako je sve puno kao šipak, srela je našminkane i sređene cure s plesa, no ima druge prioritete, pa se ekspresno povlači u sobu preslušavati upravo objavljene albume Arctic Monkeys i Taylor Swift. A ja se i dalje pokušavam prisjetiti tko to večeras svira u Areni.

    Slika druga: subota navečer, sad je već svima jasno što se događa. Gotovo da nema portala koji nije upecao koji klik na fotogaleriji s prvog od dva rasprodana koncerta Saše Matića u zagrebačkoj Areni. Za one koji žele znati (i klikati) više, podsjećaju nas da su Saša i njegov brat Dejan, rođeni kao nedonoščad, ubrzo završili u inkubatoru zagrebačke bolnice, a kako pjevači o osjetljivoj temi ne vole puno pričati, nije najjasnije gdje i kako je točno došlo do navodne nebrige medicinske sestre zbog koje su izgubili vid. O izvedenim pjesmama i atmosferi na koncertu također ne doznajemo puno, u vezanim vijestima tek otkrivamo da je spektakl uveličala Severina srdačno se pozdravivši sa Sašom i njegovim gostima. U kvartu je pak, za razliku od petka, kiša, pa zvukovi nabrijanih zvijeri koji jezde unaokolo tražeći parking zvuče još zlokobnije. Oko ponoći neko golobrado društvance pokušava se utrpati u Golf mariborskih tablica parkiran na travi ispod mog balkona, viski se vadi iz gepeka, jedna cura umire od smijeha dok presvlači poderane najlonke. Ide se na after, ali ne znaju baš kamo, poslao bih ih prema studentskom domu na Savi, ali nemam pojma hoće li atmosfera ispuniti njihova očekivanja.

    Slika treća: ima tome petnaest godina, vozimo baš prema Mariboru na koncert švedskih postrokera Jeniferever. Slovenci još nisu završili autocestu, pa se po neočekivanom snijegu u ožujku vučemo starom cestom po selima u okolici Ptuja. Čak i kroz mećavu uspijevam zapaziti da gotovo svako drvo, semafor ili prometni znak krasi plakat za turneju Saše i Dejana Matića po štajerskim diskotekama. Ne mogu reći da bih ikad u životu iskočio iz auta i umjesto švedskih postrokera pred osam ljudi odabrao noć uz balkanski pop-folk u prepunom štajerskom disku. No, priznajem, u tom trenutku imao sam neku vrstu guilty pleasure simpatije za jednu pjesmu Saše Matića: minimalistički produciranu baladu ‘Neke ptice nikad ne polete’. Ona ulazi u glavu međuigrom cvrkutave melodije na klavijaturama i Sašinog nježnog, atipičnog folk vokala, koji ne zaziva prizore punih pepeljara i zveket čokančića rakije kao kod najvećih majstora kafanske pjesme. Umjesto toga, otkriva neobičnu mušku krhkost, očvrslu na turobnom putu od zagrebačkog inkubatora i odrastanja u Drvaru preko izbjeglištva i klubova u beogradskom Studenjaku, pa sve do statusa najveće post-YU pop-folk zvijezde.

    Zašto oni ne pitaju ‘tko je taj Robert Smith’? Tri slike se isprepliću i miješaju dok prijatelji, kolege na poslu, susjedi i poznanici u virtualnom prostoru danima traže odgovor na pitanje – tko je taj Saša Matić i kako je rasprodao dvije večeri u Areni zaredom kad ne znamo nijednu njegovu pjesmu? Isto pitanje postavljalo se prije nekoliko godina, kad je splitsku Spaladium Arenu napunio crnogorski trubadur Boban Rajović, još jedna regionalna zvijezda na čije hitove pola Balkana lomi čaše, a za ‘naš’ bubble su potpuna nepoznanica. Isto pitanje, ako hoćete, postavljalo se i nedavno, kad je iz internetskog ponora izronila dalmatinska sapunica o Marku Pecotiću Peci, kralju svadbi, klapa i dinarskog popa s dvadeset godina dugom karijerom i solidnom ZAMP-ovom apanažom, koji je, kako se ispostavilo, postao poznat sjeverno od odmorišta Zir u trenutku u kojem je ostavio ženu i otišao s njezinom prijateljicom.

    Pokušajte napraviti obrnuti misaoni eksperiment: možete li zamisliti da, kad prekosutra The Cure izađu pred (doduše, ne rasprodanu) zagrebačku Arenu, neki fan Saše Matića krene trolati po mrežama s pitanjem ‘tko je taj Robert Smith i otkud sad svi ti olinjali darkeri u kvartu’? Ja ne. Umjesto toga, uporno slušamo izraze superiornosti ‘nas’ nad ‘njima’, a da su, kako nam je pokazao zanimljiv pokušaj popkulturne diverzije zvan Konstrakta, pravila igre ista za sve. Pogotovo otkad je hijerarhija medijskog delegiranja glazbenog ukusa odavno srušena, a trap-folk podjednako trešti iz zvučnika klinaca koji šeću ulicom, kao i iz formatiranog radija u taksiju. ‘Oni’ u toj igri pobjeđuju naprosto zato što ih je uvijek bilo i bit će ih više od ‘nas’, a ‘mi’ im u tome obilato pomažemo, zgražajući se nad njihovim estetskim izborom i pokondireno se hvaleći kako te saše, bobane i pece nikad nismo i nećemo ni čuti.

    I tako se vrtimo u krug, do sljedeće razine beskrajne igre, kad Arenu rasproda, nagađamo, Milica Pavlović, još jedna cura čiju ni jednu pjesmu niste čuli. Ne samo da joj je Saša Matić pred rasprodanom Arenom omogućio da izvede svoj ponajveći hit ‘Provereno’, koji trenutno broji preko 30 milijuna pregleda na YouTubeu, već je u roku od 24 sata nakon nastupa izbacila vrhunski producirani koncertni aftermovie. U njemu vidimo Milicu kako se u backstageu zagrebačke Arene srdačno upoznaje sa Severinom, a ona u usporedbi s novom ‘balkanskom Beyonce’ izgleda kao obožavateljica koju je Milica, reklo bi se današnjim jezikom – izdominirala. U Hrvatskoj se Milica percipira kao cajka čijoj se visokoj poziciji na hrvatskoj Billboardovoj listi svi čude, a Severina kao feministički društveni autoritet i nacionalna pop ikona koja bi Arenu po prirodi stvari naprosto morala rasprodati. Međutim u publici njihovih koncerata iste su one cure koje su se prije Saše Matića slojevito šminkale, a poslije njega presvlačile poderane čarape. Isti frajeri koji su prije koncerta uparkirali limuzine na livade, a poslije njega s mobitelom u jednoj i viskijem u drugoj ruci tražili lokaciju za after. Nitko vas ne tjera da se i vi upadljivo šminkate, parkirate na zelene površine, idete na njihove koncerte niti slušate tu glazbu. Samo se prestanite truditi dokazati da ste zbog toga što to ne činite – bolji od njih.

    *Ukoliko primjetite grešku kontaktirajte autora [u/Martino545](https://www.reddit.com/user/Martino545).*

  2. >Osjećate li se bolje jer to ne znate, ne zanima vas i sve to imate potrebu na glas reći?

    Nije da se osican dobro, a ni loše jer ne znan tko su oni. Osican se loše jer san sazna tko su, i to i još 50 stvari na dan o njima.

    Nabijen i vas i spot na kojem se prikazuje Peco prije 10/20 godina.

  3. A nisam ih slušao jer u žanru glazbe koju slušam ih nema. To je sasvim dovoljno da ih prezrem, jer nemam 800.000 godina života da preslušam sve albume svake glazbene spodobe koja je u stanju napuniti koncertnu dvoranu u državi u kojoj ljudi za predsjednika biraju Milanovića iako ih je prije toga izjebao već kao premijer.

  4. Nisam zato što mi se ne sviđa. Nego zato što ne volim takvu glazbu.

    I osobno mislim da sam najgora živuća osoba, a ne bolji od njih lol

  5. Ne znam sto Peco radi među njima. Teško je naći osobu koja uopće zna tko je on, a kamoli što pjeva.

    Na kraju, koga briga tko što sluša. Ne volim punk i metal deračinu, ali me zaboli ako netko to sluša. Ne podnosim Đoletove recitacije ili Massimovo pjevanje ko da ima probavne probleme, ali nemam ništa protiv da ih ljudi slušaju. Isto I s filmovima ili serijama. Ukusi su različiti i to treba poštovati.

  6. Razmišljam i mislim da imam mogući odgovor na ovaj fenomen: Realno, postoji jedan Balkanski kulturni prostor, povezan svima razumljivim jezicima i 70 godišnjom zajedničkom poviješću i kulturom. 20-ak milijuna ljudi ima zajedničku metasubkulturu (nadam se da je izraz pravi) i pogađaju ih iste emocionalne žice. Možda se ne bismo tome trebali opirati, nego iskoristiti taj potencijal. Zašto bi to nužno trebala biti dominantno srpsko/ bosanska subkultura? Mislim da i Hrvati tu imaju što za doprinijeti. Pogledajmo samo kako se već neko vrijeme unosno koristi Latino subultura u Americi. To svi slušamo. A ‘balkanika’ nam je tu pred nosom i mi je ignoriramo ( barem neki). Tko zna, možda se iz toga izrodi i nešto trajno i kvalitetno, na duže staze?

  7. Mene jedino zanima zašto nismo bolji od onih koji se parkiraju na zelenim površinama? Zar je parkiranje na zelenim površinama sad samo stvar ukusa?

  8. Ne smatram se boljim ni od koga. Naprosto ne znam tko su ovi, ne slusam ih niti me zanimaju. Tko voli, neka izvoli. Jednako su naporni ovi kaj misle da su bolji i ovi kaj slusaju i namecu to svima.

  9. Narodnjaci u Srbiji, kao i slične verzije obje vrste glazbe – narodne i zabavne u nas i šire, služe te potiču nacionalizam i sve ono što on donosi – klerikalizam, korupciju, rat, ratne zločine, etničko čišćenje i genocid.

    Narodna i zabavna glazba je soundtrack svega gore pobrojanog, bila i ostat će, a ljudi koji tu slušaju te propagiraju nemaju ni trunke časti, srama niti razuma te rade u korist svoje štete.

    Živili ✊

  10. Zato što ne želim da mi naraste tumor na leđima. Šalu na stranu, samo se sjetim objave na Instagramu neke voditeljice sa [Extra.fm](https://Extra.fm) koja je govorila o tome kako za današnja vremena treba jednostavna glazba, a ne nešto komplicirano (u tom stilu, nije doslovan citat, [a mislim da ne bih promašio kako izgleda mozak osobe koja tako razmišlja)](https://d17zv3ray5yxvp.cloudfront.net/variants/H5mSsnmnrm4eruPXtsNeAwvG/57ed05bea98bceae5f0eaada26b69cee6c61471d3030f7123d212844a35eba04)), i onda kada još slušate kako razmišlja prosječni slušatelj takve glazbe, ne možete a da ne pomislite kako su ti ljudi nevjerojatno prepotentni kada si uzimaju za pravo gledati te čudno čim im kažeš da slušaš nešto što ima više od dva akorda.

Leave a Reply