Nogometna euforija pojela je surovu stvarnost. Kao i mnogo puta do sada.
Zbog nogometa u drugi plan padaju korupcija i inflacija, katastrofalna obnova i socijalna propast, politički i pravi ratovi, ministri u zatvoru, Ustav na aparatima…
I po mnogima, tako ne bi smjelo biti u zemlji koja toliko grca u problemima. Nogomet ne bi smio biti iznad surove stvarnosti. Nogomet ne bi smio skrenuti pažnju s okrutne svakodnevice. Nogomet ne bi smio biti najvažnija, a ovoga puta čak i ne sporedna, stvar na svijetu.
Nažalost, to je očekivano i normalno upravo u zemljama kao što je Hrvatska.
Nogometni eskapizam
Upravo zemlji zatrovanoj korupcijom, kriminalom, inflacijom, sporom obnovom, socijalnim propadanjem nogomet služi da se dobro osjeća. Jer izvan toga, prije toga i nakon toga zemlja će se vratiti u surovu stvarnost.
Kad je Zlatko Dalić rekao da nogometni reprezentativci igraju za hrvatski narod, vjerojatno je upravo to mislio.
Nogomet je u Hrvatskoj doista postao opijum za narod.
Što je država u gorem stanju, više traži utjehu u nogometu ili nekom drugom sportskom uspjehu. Umjesto da bude obrnuto: da ni nogomet, ni sport, ni navijačka euforija ne mogu skrenuti fokus medija, javnosti i građana s onih stvarnih i svakodnevnih problema.
U to se, naravno, uklapa i priča o nacionalnom stadionu u vrijeme kad žrtve potresa na Baniji treću zimu provode u kontejnerima, a Vlada se hvali sa šest obnovljenih – premda neupotrebljivih – kuća.
Dizanje samopouzdanja
Također, zemaljama poput Hrvatske, zarobljene u permanentnim krizama i slijepim ulicama, nogomet služi za podizanje samopouzdanja, izgradnju nacionalnog dostojanstva, pa i za klesanje nacionalnog identiteta. Kad se već nemamo na mnogo toga drugoga osloniti.
Zemlja turizma i nogometa zvuči kao zemlja Trećeg svijeta.
Uspješnim državama, koje čak i ne moraju biti velike, nije potreban nogomet za izgradnju samosvijesti i samopouzdanja. Njihov život bio je dobar prije utakmice, bit će i nakon nje, s pobjedom ili porazom, svejedno. Njihovi građani vraćaju se uređenim životima u uređenim zemaljama. A čemu se Hrvati vraćaju?
Oni ionako znaju da se problemi neće riješiti, pa taman da ugase televizore i ne skidaju oka s izravnog prijenosa rasula države i društva. Dapače, mogu samo pasti još u dublju depresiju.
Feelgood faktor
Hrvatski građani zaslužili su dozu nogometnog opijuma, intravenoznu dozu dobrih vijesti i pozitivnih emocija, nakon potresa, pandemije, korupcije, nakon antivakserskih izljeva gnjeva, nakon 17 tisuća umrlih od korone… Zaboravili su taj “feelgood” faktor koji može samo nogomet donijeti, u zemlji u kojoj malo čega pozitivnog uopće ima.
Što je stanje gore, nogomet je važniji.
Dva paradoksa
To zvuči, dakle, kao paradoks. Zemlja krcata problemima ne bi smjela nogomet stavljati ispred surove stvarnosti, ali opet, zemlji krcatoj problemima upravo nogomet predstavlja bijeg od surove stvarnosti.
Makar na par tjedana.
I još jedan paradoks. Što je nogometna euforija veća, aktualna vlast će na njoj više profitirati, gurnuti u stranu korupciju, inflaciju, obnovu, socijalnu propast, te politički parazitirati na pozitivnim vijestima. I učvrstiti vlast. Pa nastaviti s produbljivanjem apatije i depresije.
Grubo rečeno, što se sada više radujemo, kasnije ćemo više patiti.
Nakon ljekovite doze opijuma slijedi teški mamurluk.
Zalosno sto se ljudi radije okupe za nogometase na trgu, nego na prosvjed protiv korupcije, nepotizma, nesposobnosti sustava, zdravstva i sl problema.
Da, samo depresija, covjek se ne smije veselit, lose nam je, gutajte tablete i placite
Neću ni pročitati do kraja jer to se piše svaki puta. Siromašni upadaju u euforiju?
Svaka, ali baš svaka zemlja je proslavila od bogatih do siromašnih. Postoje razlike i u mentalitetu. Pa takvi smo u svemu. Neće nitko za Talijane reći da su u euforiji jer eto oni su takvi srčani,ali mi moramo biti u kurcu inače ne valja?
Jučer je netko napisao koliko mediji utječu na nas i koliko se gura crnilo. Pa jebo vas više. Ja vidim pomak kod ljudi. Vidim da ne seremo više toliko o drugima, da gledamo više sebe, vidim da se pomalo mičemo od nekog “balkanskog” mentaliteta. No, psujemo, glasni smo, borbeni, drugačiji smo od npr.Skandinavaca.
Pa to što ima problema ne znači da život moramo provesti buljeći u zid i da ih nismo svjesni. Život su usponi i padovi. Jebote utakmice neke xy županijske lige su pune. Ljudi se druže i vesele. I neka nam što više svega toga i što manje čangrizavih, ljutih i slično Hrvata i kvazi novinara koji jebu za klik i svoju jadnu plaću.
Srbija se nije 20 godina kvalificirala na EURO. BiH je jednom vidjela neko prvenstvo. Rusija prije ovog u Ukrajini nekada se kvalificira, nekada ne – Turci takodjer. Ispricavam se autoru, ali nisam primjetio da su se gradjani tamo nesto posebno bunili za ovo navedeno, od korupcije pa do inflacije (izuzetak su Grci, ali oni su posebna sorta “ljudi”).
U redu, “intelektualac” mora nesto pisati pa ce pisati i ovo navedeno. A sto je recimo s veseljem i osjecajem srece? Ne dize li to BDP ili BDNekiKurac prosjek za 1 do 2 posto? Mi da nemamo repstaciju (uklkucujuci i rukometnu), mi bi bilo kao drustvo duplo gori ili losiji. I svejedno se ne bi bunilo protiv posasti koju je autor natipkao.
Autor treba profesionalnu pomoc.
Autor se bavi mentalnom gimnastikom da bi skupljao lajkove. Jesu li televizori isto krivi jer ljudi gledaju emisije i filmove pa se ne bave rješavanjem problema u državi. Jesu pi**a i k***c isto jer spolno opće a mogli bi u to vrijeme rjesavat probleme? Je li Klauški umjesto da se bavi mentalnom gimnastikom može to vrijeme iskoristiti za rješavanje problema? Treba li njegova publika prestati čitati njegove članke i raditi nešto drugo?
Nije li si vlada digla plaće baš za vrijeme SP-a? 😂
Koji narod brate pa pola svijeta je navijalo za nas
Ne moran ni otvorit clanak znam koji je kreten ovo napisao. Tomislav Klauški
Vise nemogu pratit sport bez da dnovinari seru po necemu. Dnovinare to sta su te birali zadnjeg na tjelesnom ne znaci da mozes pisat ovakve gluposti
comment section sa najmanje šilova na internetu. šTa VaM nIJe DoBrO bAGrO?
12 comments
**Članak:**
Nogometna euforija pojela je surovu stvarnost. Kao i mnogo puta do sada.
Zbog nogometa u drugi plan padaju korupcija i inflacija, katastrofalna obnova i socijalna propast, politički i pravi ratovi, ministri u zatvoru, Ustav na aparatima…
I po mnogima, tako ne bi smjelo biti u zemlji koja toliko grca u problemima. Nogomet ne bi smio biti iznad surove stvarnosti. Nogomet ne bi smio skrenuti pažnju s okrutne svakodnevice. Nogomet ne bi smio biti najvažnija, a ovoga puta čak i ne sporedna, stvar na svijetu.
Nažalost, to je očekivano i normalno upravo u zemljama kao što je Hrvatska.
Nogometni eskapizam
Upravo zemlji zatrovanoj korupcijom, kriminalom, inflacijom, sporom obnovom, socijalnim propadanjem nogomet služi da se dobro osjeća. Jer izvan toga, prije toga i nakon toga zemlja će se vratiti u surovu stvarnost.
Kad je Zlatko Dalić rekao da nogometni reprezentativci igraju za hrvatski narod, vjerojatno je upravo to mislio.
Nogomet je u Hrvatskoj doista postao opijum za narod.
Što je država u gorem stanju, više traži utjehu u nogometu ili nekom drugom sportskom uspjehu. Umjesto da bude obrnuto: da ni nogomet, ni sport, ni navijačka euforija ne mogu skrenuti fokus medija, javnosti i građana s onih stvarnih i svakodnevnih problema.
U to se, naravno, uklapa i priča o nacionalnom stadionu u vrijeme kad žrtve potresa na Baniji treću zimu provode u kontejnerima, a Vlada se hvali sa šest obnovljenih – premda neupotrebljivih – kuća.
Dizanje samopouzdanja
Također, zemaljama poput Hrvatske, zarobljene u permanentnim krizama i slijepim ulicama, nogomet služi za podizanje samopouzdanja, izgradnju nacionalnog dostojanstva, pa i za klesanje nacionalnog identiteta. Kad se već nemamo na mnogo toga drugoga osloniti.
Zemlja turizma i nogometa zvuči kao zemlja Trećeg svijeta.
Uspješnim državama, koje čak i ne moraju biti velike, nije potreban nogomet za izgradnju samosvijesti i samopouzdanja. Njihov život bio je dobar prije utakmice, bit će i nakon nje, s pobjedom ili porazom, svejedno. Njihovi građani vraćaju se uređenim životima u uređenim zemaljama. A čemu se Hrvati vraćaju?
Oni ionako znaju da se problemi neće riješiti, pa taman da ugase televizore i ne skidaju oka s izravnog prijenosa rasula države i društva. Dapače, mogu samo pasti još u dublju depresiju.
Feelgood faktor
Hrvatski građani zaslužili su dozu nogometnog opijuma, intravenoznu dozu dobrih vijesti i pozitivnih emocija, nakon potresa, pandemije, korupcije, nakon antivakserskih izljeva gnjeva, nakon 17 tisuća umrlih od korone… Zaboravili su taj “feelgood” faktor koji može samo nogomet donijeti, u zemlji u kojoj malo čega pozitivnog uopće ima.
Što je stanje gore, nogomet je važniji.
Dva paradoksa
To zvuči, dakle, kao paradoks. Zemlja krcata problemima ne bi smjela nogomet stavljati ispred surove stvarnosti, ali opet, zemlji krcatoj problemima upravo nogomet predstavlja bijeg od surove stvarnosti.
Makar na par tjedana.
I još jedan paradoks. Što je nogometna euforija veća, aktualna vlast će na njoj više profitirati, gurnuti u stranu korupciju, inflaciju, obnovu, socijalnu propast, te politički parazitirati na pozitivnim vijestima. I učvrstiti vlast. Pa nastaviti s produbljivanjem apatije i depresije.
Grubo rečeno, što se sada više radujemo, kasnije ćemo više patiti.
Nakon ljekovite doze opijuma slijedi teški mamurluk.
*Ukoliko primjetite grešku kontaktirajte autora [u/Martino545](https://www.reddit.com/user/Martino545).*
Zalosno sto se ljudi radije okupe za nogometase na trgu, nego na prosvjed protiv korupcije, nepotizma, nesposobnosti sustava, zdravstva i sl problema.
Da, samo depresija, covjek se ne smije veselit, lose nam je, gutajte tablete i placite
Neću ni pročitati do kraja jer to se piše svaki puta. Siromašni upadaju u euforiju?
Svaka, ali baš svaka zemlja je proslavila od bogatih do siromašnih. Postoje razlike i u mentalitetu. Pa takvi smo u svemu. Neće nitko za Talijane reći da su u euforiji jer eto oni su takvi srčani,ali mi moramo biti u kurcu inače ne valja?
Jučer je netko napisao koliko mediji utječu na nas i koliko se gura crnilo. Pa jebo vas više. Ja vidim pomak kod ljudi. Vidim da ne seremo više toliko o drugima, da gledamo više sebe, vidim da se pomalo mičemo od nekog “balkanskog” mentaliteta. No, psujemo, glasni smo, borbeni, drugačiji smo od npr.Skandinavaca.
Pa to što ima problema ne znači da život moramo provesti buljeći u zid i da ih nismo svjesni. Život su usponi i padovi. Jebote utakmice neke xy županijske lige su pune. Ljudi se druže i vesele. I neka nam što više svega toga i što manje čangrizavih, ljutih i slično Hrvata i kvazi novinara koji jebu za klik i svoju jadnu plaću.
Srbija se nije 20 godina kvalificirala na EURO. BiH je jednom vidjela neko prvenstvo. Rusija prije ovog u Ukrajini nekada se kvalificira, nekada ne – Turci takodjer. Ispricavam se autoru, ali nisam primjetio da su se gradjani tamo nesto posebno bunili za ovo navedeno, od korupcije pa do inflacije (izuzetak su Grci, ali oni su posebna sorta “ljudi”).
U redu, “intelektualac” mora nesto pisati pa ce pisati i ovo navedeno. A sto je recimo s veseljem i osjecajem srece? Ne dize li to BDP ili BDNekiKurac prosjek za 1 do 2 posto? Mi da nemamo repstaciju (uklkucujuci i rukometnu), mi bi bilo kao drustvo duplo gori ili losiji. I svejedno se ne bi bunilo protiv posasti koju je autor natipkao.
Autor treba profesionalnu pomoc.
Autor se bavi mentalnom gimnastikom da bi skupljao lajkove. Jesu li televizori isto krivi jer ljudi gledaju emisije i filmove pa se ne bave rješavanjem problema u državi. Jesu pi**a i k***c isto jer spolno opće a mogli bi u to vrijeme rjesavat probleme? Je li Klauški umjesto da se bavi mentalnom gimnastikom može to vrijeme iskoristiti za rješavanje problema? Treba li njegova publika prestati čitati njegove članke i raditi nešto drugo?
Nije li si vlada digla plaće baš za vrijeme SP-a? 😂
Koji narod brate pa pola svijeta je navijalo za nas
Ne moran ni otvorit clanak znam koji je kreten ovo napisao. Tomislav Klauški
Vise nemogu pratit sport bez da dnovinari seru po necemu. Dnovinare to sta su te birali zadnjeg na tjelesnom ne znaci da mozes pisat ovakve gluposti
comment section sa najmanje šilova na internetu. šTa VaM nIJe DoBrO bAGrO?