Suzana Rešetar se obraća, poziva Piletića na razgovor
“Još su nam jednom pokazali srednji prst, a mi smo danas došli reći da nam je toga dosta. Dosta je bilo čekanja, diskriminacije, djeca s teškoćama diskriminirana su u odgojno-obrazovnim ustanovama, njihovi roditelji diskriminirani su na tržištu rada, odrasle osobe s invaliditetom diskriminirane su. Zato im svima kažemo glasno: Dosta je!
Želimo društvo koje ne diskriminira, želimo biti dio društva koje prihvaća, suosjeća s pojedincima… Od države godinama tražimo, a nismo dobili ništa. Djeca s teškoćama u razvoju nemaju osiguranu potrebnu rehabilitaciju, roditelji nemaju ustavom zajamčeno pravo na rad, odrasle osobe s invaliditetom su diskriminirane na tržištu rada. Sram vas može biti. Iako je biti socijalni slučaj zadnje što mi želimo, godinama nam obećavaju svjetlo na kraju tunela, a svake godine nas vraćaju u sve dublji mrak. U posljednjih 20 godina djeca s teškoćama i osobe s invaliditetom dobili su samo povećanje osobne invalidnine u iznosu od cijelih 750 kuna. I to samo za one s najvišim invaliditetom. Oni s malo manjim dobivaju 600 kuna.
Primjera radi, samo jedna logopedska terapija košta 200 do 300 kuna, rehabilitator 300 kuna, medicinska sestra 300 kuna, zatim razni lijekovi i dodaci… To bi sve morali kupiti od tog iznosa.
Srdačan pozdrav, gospođo Zvjezdana Bogdanović (načelnica Sektora za politike za osobe s invaliditetom i odrasle osobe, op.a.), ona se ne libi izvaditi kalkulator i svaki put nam zbraja što smo sve dobili i kako nam je lijepo. Sram vas može biti.
Ako dijete ima jednu dijagnozu, nije dovoljno bolesno dijete, ako dijete ima samo jednu tešku dijagnozu, roditelj ima pravo raditi pola radnog vremena, i to samo ako je drugi zaposlen. Postoje praznici koji iznose 4 mjeseca, je li kome palo na pamet gdje ćemo mi sa svojom djecom. Naravno da nije. Jedno dijete s teškom dijagnozom u obitelji, a imamo ih troje, vladajućima je to svejedno, njima je svejedno imate li jedno ili troje djece.
Mi danas poručujemo da takav bešćutan stav nećemo tolerirati. Dosta je bilo kažnjavanja roditelja jer imaju djecu s teškoćama.
Gdje su novci, gospodine Plenkoviću?
Zakone pišu i dvije nama poznate osobe koje nemaju invaliditet, Marica Mirić i Jozefina Kranjčec, zato ih molimo da odstupe i da svoja mjesta prepuste mladim osobama s invaliditetom koje imaju jasnu viziju. Maknite se!
(okupljeni viču ostavka, op .a.)
Ovu pljusku posred lica svima vama i nama, svakoj osobi s invaliditetom, svakom djetetu s teškoćama, Ministarstvo naziva civilizacijskim iskorakom, epohalnim…
Ispravljajte tu sramotu od zakona. Opet ste nas izmanipulirali. Hitno povećajte naknade osobama s invaliditetom. Tražimo žurno osiguravanje pomoći roditeljima.
Od svojih prava nećemo odustati, danas i sutra. Mogu nas tisuću puta odbiti, mi ćemo se ponovno vratiti. Dok god djeca s teškoćama u razvoju ovise o snalažljivosti svojih roditelja, mi ćemo vam se vraćati. Dok god osobe s invaliditetom ovise samo o svojim bližnjima, mi ćemo se vraćati.
Piletić je rekao da s ulicom ne razgovara. U redu, mi smo danas došli tražiti prava koja pripadaju svakoj osobi s invaliditetom, svakom djetetu s teškoćama i svakom roditelju, pravo na život jednakih šansi i život bez diskriminacije. Ministra svejedno pozivamo na sastanak, da dođe na ulicu i razgovara s nama. Dođite razgovarati s nama.”
Prosjecni funkcioner: mogao bi potrositi novce za sta treba ili moga bi parkirat novu mecku isprid kuce
Nije država već narod. Važniji im je stadion na kojem će se bogatiti Zdravko Mamić nego djeca.
[deleted]
A sta su ocekivali od ove usrane vlasti i drzave kao takve, da ce netko napravit neku realnu procjenu potreba invalidnih osoba?
Imao sam u obitelji tri invalida, u međuvremenu su preminuli tako da ne znam kako je sada, ali prije 15g živjeli su kako su znali, preživljavali, nepokretni, dobili el. kolica, kad je baterija crkla, snađi se druže, nisu imali za novu pa smo ugrađivali neku zamjensku, al država jako malo daje takvima koji žive kod kuće. Cilj je da budu u domu, probali su i to, ali im je tamo bilo užasno pa su radije preživljavali sami kod kuće. Ipak snalazili su se uz pomoć drugih ljudi/obitelji tak da im nikad nije ništ falilo.
7 comments
**Članak:**
Suzana Rešetar se obraća, poziva Piletića na razgovor
“Još su nam jednom pokazali srednji prst, a mi smo danas došli reći da nam je toga dosta. Dosta je bilo čekanja, diskriminacije, djeca s teškoćama diskriminirana su u odgojno-obrazovnim ustanovama, njihovi roditelji diskriminirani su na tržištu rada, odrasle osobe s invaliditetom diskriminirane su. Zato im svima kažemo glasno: Dosta je!
Želimo društvo koje ne diskriminira, želimo biti dio društva koje prihvaća, suosjeća s pojedincima… Od države godinama tražimo, a nismo dobili ništa. Djeca s teškoćama u razvoju nemaju osiguranu potrebnu rehabilitaciju, roditelji nemaju ustavom zajamčeno pravo na rad, odrasle osobe s invaliditetom su diskriminirane na tržištu rada. Sram vas može biti. Iako je biti socijalni slučaj zadnje što mi želimo, godinama nam obećavaju svjetlo na kraju tunela, a svake godine nas vraćaju u sve dublji mrak. U posljednjih 20 godina djeca s teškoćama i osobe s invaliditetom dobili su samo povećanje osobne invalidnine u iznosu od cijelih 750 kuna. I to samo za one s najvišim invaliditetom. Oni s malo manjim dobivaju 600 kuna.
Primjera radi, samo jedna logopedska terapija košta 200 do 300 kuna, rehabilitator 300 kuna, medicinska sestra 300 kuna, zatim razni lijekovi i dodaci… To bi sve morali kupiti od tog iznosa.
Srdačan pozdrav, gospođo Zvjezdana Bogdanović (načelnica Sektora za politike za osobe s invaliditetom i odrasle osobe, op.a.), ona se ne libi izvaditi kalkulator i svaki put nam zbraja što smo sve dobili i kako nam je lijepo. Sram vas može biti.
Ako dijete ima jednu dijagnozu, nije dovoljno bolesno dijete, ako dijete ima samo jednu tešku dijagnozu, roditelj ima pravo raditi pola radnog vremena, i to samo ako je drugi zaposlen. Postoje praznici koji iznose 4 mjeseca, je li kome palo na pamet gdje ćemo mi sa svojom djecom. Naravno da nije. Jedno dijete s teškom dijagnozom u obitelji, a imamo ih troje, vladajućima je to svejedno, njima je svejedno imate li jedno ili troje djece.
Mi danas poručujemo da takav bešćutan stav nećemo tolerirati. Dosta je bilo kažnjavanja roditelja jer imaju djecu s teškoćama.
Gdje su novci, gospodine Plenkoviću?
Zakone pišu i dvije nama poznate osobe koje nemaju invaliditet, Marica Mirić i Jozefina Kranjčec, zato ih molimo da odstupe i da svoja mjesta prepuste mladim osobama s invaliditetom koje imaju jasnu viziju. Maknite se!
(okupljeni viču ostavka, op .a.)
Ovu pljusku posred lica svima vama i nama, svakoj osobi s invaliditetom, svakom djetetu s teškoćama, Ministarstvo naziva civilizacijskim iskorakom, epohalnim…
Ispravljajte tu sramotu od zakona. Opet ste nas izmanipulirali. Hitno povećajte naknade osobama s invaliditetom. Tražimo žurno osiguravanje pomoći roditeljima.
Od svojih prava nećemo odustati, danas i sutra. Mogu nas tisuću puta odbiti, mi ćemo se ponovno vratiti. Dok god djeca s teškoćama u razvoju ovise o snalažljivosti svojih roditelja, mi ćemo vam se vraćati. Dok god osobe s invaliditetom ovise samo o svojim bližnjima, mi ćemo se vraćati.
Piletić je rekao da s ulicom ne razgovara. U redu, mi smo danas došli tražiti prava koja pripadaju svakoj osobi s invaliditetom, svakom djetetu s teškoćama i svakom roditelju, pravo na život jednakih šansi i život bez diskriminacije. Ministra svejedno pozivamo na sastanak, da dođe na ulicu i razgovara s nama. Dođite razgovarati s nama.”
*Ukoliko primjetite grešku kontaktirajte autora [u/Martino545](https://www.reddit.com/user/Martino545).*
Sramota
Prosjecni funkcioner: mogao bi potrositi novce za sta treba ili moga bi parkirat novu mecku isprid kuce
Nije država već narod. Važniji im je stadion na kojem će se bogatiti Zdravko Mamić nego djeca.
[deleted]
A sta su ocekivali od ove usrane vlasti i drzave kao takve, da ce netko napravit neku realnu procjenu potreba invalidnih osoba?
Imao sam u obitelji tri invalida, u međuvremenu su preminuli tako da ne znam kako je sada, ali prije 15g živjeli su kako su znali, preživljavali, nepokretni, dobili el. kolica, kad je baterija crkla, snađi se druže, nisu imali za novu pa smo ugrađivali neku zamjensku, al država jako malo daje takvima koji žive kod kuće. Cilj je da budu u domu, probali su i to, ali im je tamo bilo užasno pa su radije preživljavali sami kod kuće. Ipak snalazili su se uz pomoć drugih ljudi/obitelji tak da im nikad nije ništ falilo.