Presudnu ulogu u dovođenju Indonezije u Hrvatsku imao je bivši hrvatski nogometni reprezentativac Antun “Toni” Pogačnik, koji je tada vodio indonezijsku reprezentaciju u njezinom najuspješnijem razdoblju. On je jedini izbornik koji je indonezijsku reprezentaciju odveo na Olimpijske igre. Bilo je to u Melbourneu 1956. godine gdje indonezijska reprezentacija bilježi i svoj najveći uspjeh, kada su u četvrtzavršnici odigrali neriješeno 0:0 s reprezentacijom SSSR-a koja je u ponovljenom susretu ipak slavila 4:0 i na kraju osvojila zlatno olimpijsko odličje predvođena nogometnim velikanom Lavom Jašinom.
Istočnoeuropska turneja Uredi
Utakmica s Hrvatskom odigrana je upravo u sklopu turneje koju je indonezijska reprezentacija organizirala prije nastupa na Olimpijskim igrama u Melbourneu. Utakmica s Hrvatskom bila je osma od jedanaest utakmica na toj turneji koja je trajala 39 dana. Prvih šest utakmica Indonezija je odigrala protiv klubova diljem Sovjetskog saveza, ostvarivši pet poraza od klubova Neftyanik Baku 1:3, Dinamo Tbilisi 2:5, Shakhtyor Stalino (današnji Donjeck) 1:2, Avangard Harkov (današnji Metalist Harkiv) 1:2 i Trudovye Rezervy Lenjingrad (današnji Sankt Peterburg) 2:5 te jednu pobjedu protiv Krasnoye Znamya Ivanovo 2:0. Nakon toga su u nizu odigrali tri međudržavne utakmice, prvo s jugoslavenskom reprezentacijom u Beogradu, gdje su poraženi 2:4, zatim je odigrana ova zagrebačka utamica (2:5), a nakon nje utakmica protiv istočnonjemačke reprezentacije u Karl-Marx-Stadtu (današnji Chemnitz), gdje su opet poraženi (1:3). Turneju su završili s još dva poraza, od SC Einheit Dresden (današnji Dresdner SC) (1:4) i od “B” reprezentacije tadašnje Čehoslovačke (1:2).[3]
Sastavljanje momčadi Uredi
S obzirom na to da Hrvatska tada nije imala reprezentaciju, a samim tim ni izbornika, Hrvatski nogometni savez odredio je da će izborničku ulogu imati trojna komisija u sastavu: Bruno Knežević, Leo Lemešić i Franjo Wölfl, uz trenersku pomoć Ljube Benčića. Kako je Indonezija samo tri dana prije utakmice u Zagrebu igrala protiv Jugoslavije u Beogradu, izbornički trojac nije mogao računati na neke od najboljih hrvatskih igrača, Vladimira Bearu, Bruna Belina, Tomislava Crnkovića, Ivicu Horvata, Bernarda Vukasa i Branka Zebaca, koji su bili u sastavu jugoslavenske reprezentacije.[1]
Related: Predsjednik Indonezije je skupa s Nasserom, Nehruom, Titom i još jednim bio osnivač Pokreta nesvrstanih. Koga zanima više o Indoneziji u to doba i SAD-u uvijek, preporučujem ovu (novu) knjigu: https://en.m.wikipedia.org/wiki/The_Jakarta_Method
plitak potok, dajte vatikan da se igramoooo
Meni je više fascinantno da HR Wiki nema stranicu o Indoneziji.
4 comments
**Članak:**
Toni Pogačnik Uredi
Presudnu ulogu u dovođenju Indonezije u Hrvatsku imao je bivši hrvatski nogometni reprezentativac Antun “Toni” Pogačnik, koji je tada vodio indonezijsku reprezentaciju u njezinom najuspješnijem razdoblju. On je jedini izbornik koji je indonezijsku reprezentaciju odveo na Olimpijske igre. Bilo je to u Melbourneu 1956. godine gdje indonezijska reprezentacija bilježi i svoj najveći uspjeh, kada su u četvrtzavršnici odigrali neriješeno 0:0 s reprezentacijom SSSR-a koja je u ponovljenom susretu ipak slavila 4:0 i na kraju osvojila zlatno olimpijsko odličje predvođena nogometnim velikanom Lavom Jašinom.
Istočnoeuropska turneja Uredi
Utakmica s Hrvatskom odigrana je upravo u sklopu turneje koju je indonezijska reprezentacija organizirala prije nastupa na Olimpijskim igrama u Melbourneu. Utakmica s Hrvatskom bila je osma od jedanaest utakmica na toj turneji koja je trajala 39 dana. Prvih šest utakmica Indonezija je odigrala protiv klubova diljem Sovjetskog saveza, ostvarivši pet poraza od klubova Neftyanik Baku 1:3, Dinamo Tbilisi 2:5, Shakhtyor Stalino (današnji Donjeck) 1:2, Avangard Harkov (današnji Metalist Harkiv) 1:2 i Trudovye Rezervy Lenjingrad (današnji Sankt Peterburg) 2:5 te jednu pobjedu protiv Krasnoye Znamya Ivanovo 2:0. Nakon toga su u nizu odigrali tri međudržavne utakmice, prvo s jugoslavenskom reprezentacijom u Beogradu, gdje su poraženi 2:4, zatim je odigrana ova zagrebačka utamica (2:5), a nakon nje utakmica protiv istočnonjemačke reprezentacije u Karl-Marx-Stadtu (današnji Chemnitz), gdje su opet poraženi (1:3). Turneju su završili s još dva poraza, od SC Einheit Dresden (današnji Dresdner SC) (1:4) i od “B” reprezentacije tadašnje Čehoslovačke (1:2).[3]
Sastavljanje momčadi Uredi
S obzirom na to da Hrvatska tada nije imala reprezentaciju, a samim tim ni izbornika, Hrvatski nogometni savez odredio je da će izborničku ulogu imati trojna komisija u sastavu: Bruno Knežević, Leo Lemešić i Franjo Wölfl, uz trenersku pomoć Ljube Benčića. Kako je Indonezija samo tri dana prije utakmice u Zagrebu igrala protiv Jugoslavije u Beogradu, izbornički trojac nije mogao računati na neke od najboljih hrvatskih igrača, Vladimira Bearu, Bruna Belina, Tomislava Crnkovića, Ivicu Horvata, Bernarda Vukasa i Branka Zebaca, koji su bili u sastavu jugoslavenske reprezentacije.[1]
*Ukoliko primjetite grešku kontaktirajte autora [u/Martino545](https://www.reddit.com/user/Martino545).*
Related: Predsjednik Indonezije je skupa s Nasserom, Nehruom, Titom i još jednim bio osnivač Pokreta nesvrstanih. Koga zanima više o Indoneziji u to doba i SAD-u uvijek, preporučujem ovu (novu) knjigu: https://en.m.wikipedia.org/wiki/The_Jakarta_Method
plitak potok, dajte vatikan da se igramoooo
Meni je više fascinantno da HR Wiki nema stranicu o Indoneziji.