BOŠKOVIĆEVA NARODNOSNA PRIPADNOST | Isječak iz znanstvenog rada “Varićakovo istraživanje djela i života Ruđera Boškovića”

Kako je danas godišnjica smrti Ruđera Boškovića, čini mi se kao dobra prilika skrenuti pozornost na jedan [znanstveni rad](https://www.bib.irb.hr/983878) koji detaljno opisuje istraživanje života i rada Ruđera Boškovića kojim se bavio istaknuti hrvatski matematičar Vladimir Varićak.

U nastavku slijedi isječak iz tog rada koji se bavi tvrdnjama o Boškovićevu podrijetlu, jeziku, narodnom osjećaju i pripadnosti.

—

U prigodi 200-te obljetnice Boškovićeva rođenja Akademija (tada JAZU) i grad Zagreb obilježili su spomen na Boškovića tako da su mu podigli spomenik na Zrinjevcu uz zgradu Akademije, a već je prije i ulica koja prolazi pored Akademije nazvana po njegovu imenu. Kaže:

*„Ako je Bošković slavan svojim djelima, sva su ta djela napisana u tuđini i tuđim jezikom; tuđina se zato i odužila njegovoj uspomeni podigavši mu nekoliko spomen-ploča i izdavši nekoliko nekrologa. Mi se klanjamo velikim umovima, pa ma iz kojega naroda potekli, a nekmoli kad znamo, da je to grana našeg roda.“*

Varićak navodi same Boškovićeve riječi kao dokaz da on nije Talijan.

*„A da je i naš Ruđer Bošković dosta puta osjetio gorko čuvstvo došljaka u tuđoj zemlji, ne može biti nikakve sumnje. I ako je vijek svoj proveo ponajviše u Italiji, Talijanom ga oni nijesu držali. I on sam jedamput veli, da ga zato nijesu ni unijeli u neko djelo о talijanskim piscima. Ako ga tko neupućen nazove Talijanom, on se brani od toga. D’Alembert u nekoj polemici veli, da ga je napao jedan talijanski geometar, koji ima glasa u matematičkim krugovima, misleći kod toga na Boškovića. Bošković u odgovoru primjećuje najprije, da je on Dalmatinac iz Dubrovnika, a ne Talijan. Domovine svoje — Dubrovnika — sjeća se Bošković vazda s ponosom i s ljubavi. U pjesmi о pomrčanjima sunca i mjeseca govori na jednom mjestu i о svojoj dragoj domovini Dubrovniku.“*

O Dubrovniku kaže da je okružen neznanjem i barbarstvom, a sam Dubrovnik je oaza gdje se gaji umjetnost, znanost, književnost „bilo na latinskom, bilo na jeziku slovinskom, kojim se kod nas govori.“ Varićak se poziva na Boškovićeve navode znamenitih Dubrovčana kao što su Marin Getaldić, Stjepan Gradić, Kristofor i Benedikr Stay, Rajmund Kunić, Ignacije Đurđević i dr., a i kardinal i tajnik Svete Stolice Silvije Valenti, Boškovićev prijatelj, starinom potječe iz Dubrovnika. U suvremene dubrovačke književnike navodi i svoju braću Pere, Baru i sestu Anicu i ponosan je što *„U narodnom jeziku — la langue nationale— imamo dva izvrsna epa Osmanidu i Kristijadu uz množinu drugih pjesama svake vrste veoma valjanih.“*

Varićak zaključuje:

*„Već bi ovo bilo dosta, da se vidi živa narodna svijest Boškovićeva.“*

Varićak nedvojbeno ukazuje na Boškovićevu hrvatsku pripadnost i u više navrata navodi jezik Boškovićev kao hrvatski. Kada Nedeljković sasvim pogrešno kaže, a to navodi i Varićak, da je Bošković „većinu svojih djela slagao latinski, veliki dio talijanski, nešto francuski i engleski, pa i njemački, ali ništa nije napisao na svom rođenom jeziku srpskom“ Varićak komentira:

*„Ovo nije posve ispravno. Engleski Bošković nije umio, kako i sam negdje kaže; francuski je razumio i njemački, ali sam nije pisao svojih djela u tim jezicima, nego su drugi prevodili njegove latinske i talijanske spise. Latinski mu jezik hvale, no za talijanski se kaže da on nije mario, da pronikne u pravi duh toga jezika.“*

Kao što je to i danas tako je bilo i u Boškovićevo i Varićakovo doba da se moralo pisati na stranim jezicima. Varićak uopće ne dvoji da se objavljivanje djela na nekom stranom jeziku i osjećaj pripadnosti ne sukobljavaju. On kaže:

*„U ostalom, njegov se domovinski osjećaj nije umanjio time, što je svoja djela pisao stranim jezicima. I danas moraju članovi malih naroda tako raditi, ako žele sudjelovati kod naučnoga rada, koji je zajednički svemu kulturnom svijetu.“*

No, Varićak je posve izričit kada dokazuje, pozivajući se na Račkoga, da Bošković nije zaboravio svoj materiji jezik. Navodi pismo

*„u kojem Bošković u talijanštinu upleće ove hrvatske riječi: „dokle oni stari sgive, što ne mosge dugo bit, rabeći pravopis svojih dubrovačkih suvremenika.”*

Dalje kaže,

*„da je naš Bošković ne samo znao nego i mario za hrvatski jezik”, nalazi Rački „u hrvatskoj pjesmi, koju je Ivan Kukuljević Sakcinski našao prije više godina medju rukopisi njegove sestre Anice i brata mu Petra u Dubrovniku.“*

Varićak ipak ukazuje na krivo Kukuljevićevo mišljenje:

*„Ovaj Kukuljevićev dokaz otpada, jer je naš Bošković napisao ovaku pjesmu latinskim jezikom, na talijanski preveo ju je brat mu, a na hrvatski, ili, kako bi ona rekla, na naš slovinski jezik prevela je sestra Anica“*

Prema tome, ovdje Varićak u svom tekstu izričito naziva Boškovićev jezik hrvatskim što je istoznačnica sa slovinskim. Kada Rački izražava slutnju da kod Boškovića „imade listova pisanih svojim samo hrvatski; ali takovih niesam mogao dobiti”, Varićak nastavlja:

*„Ja sam sretan, što se nekim mjestima iz pisama, koja se ovdje objelodanjuju, može sjajno potvrditi ono, što se a priori moglo naslućivati. U povijesti sedmogodišnjega rata mnogo se ističu vojničke čete iz Hrvatske, a kako Bošković u Beču boravi u početku toga rata, naći ćemo u ovim njegovim pismima često spomena о Hrvatima, koje vode Laudon, Janus i Beck“*

*U pismu od 2. jula 1757. piše bratu Baru kao obično talijanski: Prošlo je prekjuče ispod gradskih zidina 1200 Hrvata, a jutros ih je prošlo 1000; one sam gledao sa zvjezdarnice velikim durbinom, a ove druge da vidim, izvezao sam se u kočiji i pozdravio sam oficire, i sad piše hrvatski ove riječi: „Dobar put i srecchiu. Odgovoril isu Sluga podnisgen.“*

U jednom drugom pismu Varićak navodi kako Bošković u talijanski tekst umeće hrvatske riječi. U pismu bratu kaže

*„…kako se sastao s jednim graničarskim kapetanom, koji je pred tri dana došao iz tabora Daunova. Kralj se pruski nalazi kod Praga i carske su čete pretrpjele poraz. Kapetan mu priča, da je bio u obje bitke i da trideset godina što služi, bivši u deset bitaka, nie vidio take ludorie. Ove četri riječi piše hrvatski, pa produžuje pričati talijanski, da 30 kumpanija njihovih nije imao tko da vodi. Najposlije su uzmakli, kad im je ponestalo municije. On je bio među posljednjima, kad su se povukli. Pobjeda bi bila sigurna, samo da je bilo mrve od reda.“ (kurzivom su napisane hrvatske riječe koje je Bošković umetnuo u pismo pisano talijanski)*

Boškovićeva pisma braći, Benediktu Stayu i Dubrovačkom senatu u kojima on umeće hrvatske riječi, rečenice i čitave pasuse kao i korespondencija sa sestrom Anicom djelomično ili isključivo na hrvatskom jeziku objavljena je u Stoljećima hrvatske književnosti Matice hrvatske. Varićak kaže da takva pisma potvrđuju ne samo

*„kako je Bošković lijepo umio pisati po naški, nego nam otkriva i lijepu jednu crtu u značaju njegovu….“*

Ima nekoliko primjera kojima Varićak dokazuje svoje tvrdnje. Tako npr. navodi:

*„Kad su carske čete opet stradale u jednom sukobu s pruskim kraljem, javlja bratu Baru 19. decembra detalje о broju mrtvih i ranjenih pa produžuje hrvatski „ma ciuiem da ies vhichienieh onu noch vechie od duanes tissuch, koi su se isgubilli tamo, amo.…““*

U drugoj prigodi kaže Varićak:

*„Iz mnogih mjesta u ovim pismima razbira se, kolikom simpatijom Bošković prati hrvatske čete po ratištu. Tako u pismu od 20. augusta javlja bratu među ratnim novostima te nedjelje jedan lijepi uspjeh Janusov u Sleziji. On se, veli, ovjekovječio sa svojim Hrvatima. Na nj je bio udario odio Prusâ od 8000 ljudi sa 12 topova. Hrvati izdržaše prvu vatru i onda sabljom u ruci udariše na neprijatelja i njegove topove i razbiše ga sasvim. Tu oni pobiše 500 Prusa, raniše 1400 i zarobiše 6 topova i više od 1000 ljudi.“*

*„Dne 31. decembra 1757. opisuje, kako su u Beču bili poraženi glasom, da se Vratislava predala. Jedini Beck nije htio da potpiše predaju, nego je htio sabljom u ruci da izađe sa svojim Hrvatima, ali mu nije dopušteno. Kralj ga je pruski zato na svake načine odlikovao.“*

Posebno je važna činjenica koju Varićak navodi da bi potvrdio Boškovićev narodni osjećaj. On kaže:

*„Spomenut ću samo još jedno. Dne 24. oktobra javlja bratu Baru, kako je 16. oktobra, upravo u nedjelju, iznenada udario general Hadik na Berlin. Poznato je iz povijesti sedmogodišnjeg rata, da je Hadik taj nasrt izvršio spretno, obzirno i odlučno. Nije bilo lako. Na toliku daljinu od drugih četa doprijeti do glavnoga grada neprijateljskoga. U prvom su redu išli svi Hrvati, što ih je uopće kod njega bilo, i nešto dobrovoljaca njemačke infanterije. Hadik doduše nije ostao ni cio jedan dan u Berlinu, ali je moralni uspjeh bio velik. Zato se Bošković i raduje, kako će bjesniti od jada pruski kralj, i završuje: Eviva Haddick e i nostri Croati !“*

Rački je istaknuo „da je Bošković svojim radovima građanin cijeloga prosvijetljenoga svijeta, a naš po rodu i krvi.“, a Varićak je dodao

*„da je on naš i svojim intimnim osjećajima i diplomatskim uslugama, što ih je učinio svome rodnom gradu.“*

Varićak navodi Pertonijevićev stav iz 1910. o tome da bi bilo dobro da obje akademije (tadašnja JAZU i Srpska akademija nauka i umetnosti) porade na tome da se izdaju Boškovićeva sabrana djela kojoj se ideji priključio i Ivo Vojnović. Petronijević kaže: „Kako Ruđer Bošković po svom poreklu pripada bar podjednako i Srbima i Hrvatima i kako i mi i Hrvati dolazimo sve više do svesti о kulturnoj i nacionalnoj zajednici, koja treba da nas nerazdvojno veže ako mislimo da se održimo, to nalazim da u proslavi dvestagodišnjiee rođenja Boškoviéevog treba da učestvuje i naša Akademija nauka. Osim toga nalazim da će se obe akademije najbolje odužiti uspomeni Boškovićevoj, ako tom prilikom prirede jedno kritično celokupno izdanje dela njegovih (i izdatih i neizdatih), po mogućstvu sa prevodom istih na jedan od modernih velikih jezika (francuski ili nemački).
. . . . Takvim izdanjem celokupnih dela Boškovićevih i same bi akademije podigle sebi jedan trajan spomenik“

Varićak nije bio takvoga mišljenja jer kaže:

*„A da iskreno rečem, i ne čini mi se da je to tolika potreba.“*

No, kada su se političke prilike promijenile i kada su Hrvati i Srbi stupili u zajedničku državu i Petronijević je postao izričitiji u iskazivanju Boškovićeva srbstva i jugoslavenstva. Godine 1922. u Boškovićevu životopisu engleskom izdanju Boškovićeve Teorije on izrijekom ističe Boškovićevo jugoslavenstvo. Varićak navodi Petronijevićeve formulacije:

*„Autor naime kaže da je nakan ukratko opisati život Jugoslavena Boškovića „the life of the Jugo-Slav, Boscovich”.
Malo zatim veli se, da je s očeve strane porodica Boškovića čisto srpskog podrijetla „of purely Servian origin“, jer mu je djed Boško bio pravoslavni Srbin „an orthodox Serbian peasant” i tek mu je otac Nikola postao u Dubrovniku rimokatolik „a Roman Catholic“*

i dodaje:

*„Veoma bi me zanimalo znati, da li je to napisano na osnovu kakvih dokumenata?“*

Petronijević u biografiji R. Boškovića navodi Boškovićevo ime „Ruđer Josif Bošković in Serbo-Croatian“ kao i njegov materinji jezik također „Serbo-Croatian“. Varićak se ne slaže s takvim određenjem Boškovićeva materinjskog jezika. Kaže:

*„Meni se čini, da su termini Jugo-Slav i Serbo-Croatian odviše moderni, a da bi mogli dati ispravnu predodžbu о onom, što sam ja u predgovora prvom ulomku Boškovićeve korespondencije nazvao „Narodni osjećaj Boškovićev” i о čem raspravljam na osam strana.“*

Varićak također prigovara što se ime Boškovićevo navodi i u „srpsko-hrvatskom“ („Serbo-Croatian“). Smatra da je dovoljno bilo navesti *„da Bošković nije Talijan, jer se i u Engleskoj Boškovića obično drži Talijanom.“*. Navodi neke engleske autore iz kojih se to vidi. No također Varićak navodi da se Bošković javno opirao tome da ga se naziva Talijanom. Tako francuskom enciklopedistu D’Alembertu odgovara *„da je on Dalmatinac iz Dubrovnika, a ne Talijan“*. Varićak ističe da Boškovića sami Talijani nisu smatrali Talijanom.

*„Iako je vijek svoj proveo ponajviše u Italiji, Talijanom ga oni nijesu držali. I on sam jedamput veli, da ga zato nijesu unijeli u neko djelo о talijanskim piscima.“*

I talijanski astronom koji je u 19. st. bio u Breri, Schiaparelli Boškovićevo prezime sustavno piše Bošković, a ne Boscovich ili nekako drugačije. Jezik kojim je Ruđer govorio kod kuće zvao se vrlo često „naški“ jezik što se potvrđuje u pismima razmijenjenih sa sestrom Anicom. Ne treba posebno dokazivati da su „naški“, „slovinski“, „ilirski“ „dalmatinski“ samo druga imena za hrvatski jezik kako je općepoznato u jezikoslovnoj znanosti.