Na sve strane vrište naslovi o plaćama u ugostiteljstvu koje su za naše prilike vrlo pristojne, ali unatoč tome, mnogi za njih ne bi zavrnuli rukave?! U Istri je tako, kažu tamošnji ugostitelji, nemoguće pronaći konobara za plaću od 1300 eura mjesečno, a kuhara za više od 2000 eura! Čistačice sat čišćenja apartmana u najturističkijoj hrvatskoj regiji znaju naplatiti i četrdeset eura, no ni to ne bi bio problem da ih ima na raspolaganju. Kako je u Dalmaciji?
Poznati splitski ugostitelj Ivo Vrdoljak, vlasnik restorana “Zrno Soli”, upozorava na kardinalne greške koje nenamjerno rade manje-više svi koji javno pišu ili govore o cijeni radne snage u ugostiteljstvu. Veli, za novinare i druge javne djelatnike često postoje samo restorani i kafići, a nije tako, piše Slobodna Dalmacija.
– Zapravo, postoji puno toga između: pizzerije, bistroi, konobe, objekti brze prehrane…, i naravno da onda nije isto je li netko kuhar u restoranu ili picajol u pizzeriji. Je li tako? To su sasvim različite stvari. Znači, prvo valja razlučiti vrste ugostiteljskih objekata, da bismo uopće otvorili priču o plaćama – kaže Vrdoljak, pa kao drugi kriterij navodi lokaciju.
Odokativno određivanje plaća
– Ako uspoređujemo dva kuhara iz dva restorana, nije isto ako se jedan nalazi u malom mjestu u unutrašnjosti, a drugi negdje na obali. Jednostavno, to je sasvim drugi način poslovanja, a obaveze tih kuhara posve različite. Plaća mora biti primjerena radnom vremenu, naporima, odgovornosti, znanju i iskustvu zaposlenika. Dalje, nije isto uspoređivati niti zaposlenike dvaju restorana iz istoga grada ako se jedan nalazi na odličnoj poziciji, a drugi baš i ne. Hoću reći, puno je kriterija koji odlučuju o tome tko će biti koliko plaćen, što se na koncu potvrđuje ugovorom između poslodavca i radnika tek kad su jedna i druga strana suglasne da je to ta cijena rada. Nitko nikoga na ništa ne može prisiliti – veli Vrdoljak, i upozorava da je “odokativno” isticanje plaća u javnosti, a pogotovo kad je u pitanju turizam, u ugostiteljstvu proizvelu veliku zbrku.
– Livaja i Mikanović su igrači Hajduka, obojica imaju po dvije noge, no možete li zamisliti da Mikanović dođe u klub i kaže predsjedniku da zaslužuje istu plaću kao i Livaja. Eto, na utakmici protiv Belupa je zabio i sjajan gol, ali naravno da to nije argument da se uspoređuje sa suigračem koji ima veći rejting. Livaja je najbolji igrač HNL-a, pa mu ne pada na pamet tražiti da bude jednak onima iz najboljih europskih liga koji nastupaju za hrvatsku reprezentaciju, već strpljivo čeka svoju šansu za veću minutažu.
Ova nogometna logika vrijedi i u ugostiteljstvu. Ne možeš vlasniku restorana poslati životopis u kojem ne navodiš što si dosad radio, koje su ti reference, a pitati kolika će mi biti plaća? I još bismo mi na to trebali odgovoriti? Bit će adekvatna onome što možeš ponuditi na tržištu rada, pa to što si konobar, kuhar, čistačica, ne znači da zaslužuješ plaću kao kolege koji su se na tim radnim mjestima već dokazali i koji imaju više profesionalnog iskustva i znanja od tebe. Sve ovo pričam da bih objasnio kako je nerazumno doći pred poslodavca i reći ja bih tu i tu plaću jer sam čuo da je tako plaćen taj i taj, i ne dolazi u obzir da radim za manje – objašnjava Vrdoljak koliko je kompleksno pitanje reguliranja cijene radne snage, naročito u ugostiteljstvu koje je u nas, zbog turizma koji je najčešće sezonalnog karaktera, podložno velikim ekonomskim oscilacijama.
Vrdoljak kaže da kad se uzme u obzir sve što je kazao, na kraju ipak postoji nekakav godišnji prosjek za određena ugostiteljska zanimanja.
– Ako konobar kvalitetno obavlja svoj posao i odgovorno izvršava sve zadatke koji su pred njega postavljeni, plaća mu iznosi negdje sto tisuća kuna godišnje. Ne bih tu ubrajao manču, jer to je posebna priča o kojoj ću nešto kasnije. Dalje, kuhar profesionalac koji zna svoj posao i koji nosi najveću odgovornost u kuhinji, godišnje uprihodi oko 180 tisuća kuna neto ili u eurima od dvije do dvije i pol tisuće mjesečno.
Bez dobrog kuhara nema dobrog restorana, a isto vrijedi i za čistačice, koje je danas jako teško pronaći. Nažalost, ljudi se libe toga posla. Tu bi trebalo primijeniti model razmjene radne snage jer vlasniku ugostiteljskog objekta u sezoni usluge čistačice su potrebne i šesnaest sati dnevno, a mnogi to nisu u mogućnosti platiti. Zato ugostitelji trebaju više surađivati po pitanju radne snage, te je tražiti na vrijeme. Svi znamo da se dozvola za rad čeka šezdeset dana, pa se ne možeš žaliti da nemaš radne snage, a zakasnio si s procedurom ishođenja dozvole – upozorava Vrdoljak.
Vrhunski kuhari
Sugovornik Slobodne Dalmacije kaže da govori o cijenama radne snage u ugostiteljskim objektima srednje i više kategorije.
– Napominjem, postoje i iznimke: luksuzni hoteli najvišeg ranga, gdje je kuhar plaćen između trideset i trideset i pet tisuća kuna mjesečno, no takvih je objekata jako malo, to su iznimke, a ne pravilo, i riječ je o zaista vrhunskim kuharima – veli Vrdoljak.
U kuhinji postoji više razina zadataka. Glavni kuhar je najodgovorniji za ono što iz kuhinje ide na stolove. Pomaže mu pomoćnik kao njegova desna ruka, i djelatnik koji im je logistička potpora. Na koncu, netko u kuhinji pere posuđe. Povjereni zadaci im nisu isti, kao ni plaće koje primaju, a temelje se na stečenom iskustvu i znanju.
– Nismo mi izmislili poslovnu hijerarhiju i kadrovsku politiku. Na prvu djeluje jednostavno jer je to već netko osmislio u zemljama bogatijim i naprednijim od Hrvatske. Zato to treba i poštovati. Boli me kad se o ovako ozbiljnim temama na društvenim mrežama raspravlja s puno gorčine ili još gore – zloće. Imam dojam da takvo što pišu oni koji ne rade pa imaju vremena drugima, koji ne znaju što će i gdje prije, raditi štetu – poručuje Vrdoljak, piše Slobodna Dalmacija.
Neka netko dodijeli liku zlatnu medalju za mentalnu gimnastiku.
​
>”Nerazumno je doći pred poslodavca i reći ja bih tu i tu plaću jer sam čuo da je tako plaćen taj i taj…”
Zašto ne?
​
>”[…]za novinare i druge javne djelatnike često postoje samo restorani i kafići, a nije tako, piše Slobodna Dalmacija.
>
>– Zapravo, postoji puno toga između: pizzerije, bistroi, konobe, objekti brze prehrane…, i naravno da onda nije isto je li netko kuhar u restoranu ili picajol u pizzeriji. Je li tako? To su sasvim različite stvari. Znači, prvo valja razlučiti vrste ugostiteljskih objekata, da bismo uopće otvorili priču o plaćama – kaže Vrdoljak, pa kao drugi kriterij navodi lokaciju.”
Znači, sad ćemo se voditi tom logikom da ljudi nemaju pravo na iznadprosječne plaće u sezoni, jer, eto, neki objekt nije elitan i nije odmah do mora? Jebote koja nakaradna logika. Svi znaju da ako imaš imalo smisla za biznis možeš i više nego dobro zarađivati i s ugostiteljskim objektima koji nisu elitni.
Znam ekipu koja u Zagrebu na sezoni tuče desetke tisuća eura vodeći 20-ak apartmana za goste niže klase. Ako mogu oni u Zagrebu zarađivati te pare i plaćati čistačice deset eura po satu, gdje su onda ti dušobrižnici s obale koji nude četrdeset eura po satu?
Te poslove sigurno neće nuditi sirotinji iz Slavonije i Banije, nego svojim prijateljima i poznanicima. Ili rodbini da im radi besplatno. To znam osobno jer sam pitao kako nalaze čistačice. Sve ide preko veze za te imalo bolje plaćene poslove gdje se zaradi 1000-2000 eura mjesečno, rentijeri zovu svoje prijatelje i tako nalaze čistačice, sigurno se ne zamaraju stavljanjem oglasa na Moj Posao. Ako nemaš vezu, ajde onda čisti drek u hotelu za 600-700 eura.
Ne znam odakle sad njima da im fali toliko ljudi. Pola poslodavaca uopće ne odgovara na oglase čak i ako imaš više godina iskustva. Valjda fakat traže jednoroge. Možda su ti jednorozi iz Filipina? A i ako odgovore, onda nude sramotno nisku plaću za sezonu. Tako da zaista ne znam o čemu to priča gospodin Vrdoljak.
Normalno da se plaće razlikuju ovisno o klasi objekta, razini usluge i lokaciji, no kad je sezona, ako ne možeš poduplati plaće pokraj svog tog projiciranog profita za 4-5 mjeseci i podići to na razuman sezonski standard, onda se ili nemoj baviti biznisom ili nemoj tražiti radnike nego si sam lovi robove kao u dobra stara vremena. Neka gospon Vrdoljak objavi sezonske platne liste u svom objektu pa onda nastavi soliti pamet drugima.
Ako si samoprozvani poduzetnik/ugostitelj i zahtjeve ljudi za plaćama primjerenim sezoni doživljavaš kao ucjenu ili iznuđivanje, to sve govori o tvom mentalitetu i moralu. Nije biznis za svakoga. Ako se ne znaš prilagođavati, ključ u bravu. A nekad se moraš prilagođavati i domaćim radnicima o kojima ovisiš i koje je isto pogodila inflacija, a ne samo tvoju guzicu koja kmeči u kući od milijun eura i SUV-u od 150k eura. Rant over.
Može ovaj filozofirati do sutra, ljudi će i dalje ići gdje im se nudi bolje, veće plaće i normalno radno vrijeme. Ako hoćeš zadržati radnika, daj mu bolje uvjete nego konkurencija, i kraj priče. Ovaj je razvio cijelu granu filozofije da zaobiđe tu jednu činjenicu.
Šta misli da će retorikom nagovorit ljude da se vrate? Jel misli da će netko tko konobari u Austriji za 3k eura pročitat ovo i krenut se pakirat za Split jer je uvidio svoju nelogičnost?
a 8000 eura za rad od kuće?
Mds 2.0
Kuhari i svi ostali mogu zatražiti plaću koliku god žele. Na poslodavcu je da li će ponudu prihvatiti. I obrnuto.
Međutim, obzirom da je turizam jedna od glavnih gospodarskih grana u RH, jasno je da je došlo do nedostatka radne snage koji se manifestira kroz velike plaće npr. kuhara te je jasno da država mora odobriti uvoz radne snage koja nedostaje kako ne bi došlo do problema u toj djelatnosti.
Nije nužno slučaj da “Hrvati neće da rade za malu plaću”, već je jednostavno fizički manjak kvalificiranih radnika.
A ako netko misli da bi prosječan kuhar u prosječnom restoranu trebao imati veću plaću od inžinjera strojarstva, onda ne znam što da kažem. (Isto što i osobi koja misli da bi dostavljač pizza trebao imati plaću veću od učitelja).
A dobro, ljudi ocito nece raditi za te “realnije” iznose. Ili vec rade za sebi prihvatljive iznose.
Onda neka zaposli filipnce, nepalce i indijce koji ne znaju beknut engleski ni hrvatski ni njemacki ni talijanski ni ceski ni slovacki da uzimaju narudzbe, prave i nose hranu u restoranu i rjesen problem.
Ili mozda kiosk iz mcdonaldsa staviti na ulaz? ChatGPT?
Ne moze tako? Plati domaceg koliko trazi ili kljuc u bravu. Tko te jebe.
Neces platit? Ima tko hoce.
Jutarnji = leglo clickbaita i senzacionalizma na entu
čim vrli poduzetnik objavi platne liste, prihode i profit te dokaže da nije ništa zamračio u cijeloj priči ja ću njemu vjerovati, do tada laže ko rusi
Kakva pohlepna veprina
Meni je super da su svi dobro placeni.
Meni je super da konobar gleda moze li dobit 2000 ili 2200.
11 comments
**Članak:**
Na sve strane vrište naslovi o plaćama u ugostiteljstvu koje su za naše prilike vrlo pristojne, ali unatoč tome, mnogi za njih ne bi zavrnuli rukave?! U Istri je tako, kažu tamošnji ugostitelji, nemoguće pronaći konobara za plaću od 1300 eura mjesečno, a kuhara za više od 2000 eura! Čistačice sat čišćenja apartmana u najturističkijoj hrvatskoj regiji znaju naplatiti i četrdeset eura, no ni to ne bi bio problem da ih ima na raspolaganju. Kako je u Dalmaciji?
Poznati splitski ugostitelj Ivo Vrdoljak, vlasnik restorana “Zrno Soli”, upozorava na kardinalne greške koje nenamjerno rade manje-više svi koji javno pišu ili govore o cijeni radne snage u ugostiteljstvu. Veli, za novinare i druge javne djelatnike često postoje samo restorani i kafići, a nije tako, piše Slobodna Dalmacija.
– Zapravo, postoji puno toga između: pizzerije, bistroi, konobe, objekti brze prehrane…, i naravno da onda nije isto je li netko kuhar u restoranu ili picajol u pizzeriji. Je li tako? To su sasvim različite stvari. Znači, prvo valja razlučiti vrste ugostiteljskih objekata, da bismo uopće otvorili priču o plaćama – kaže Vrdoljak, pa kao drugi kriterij navodi lokaciju.
Odokativno određivanje plaća
– Ako uspoređujemo dva kuhara iz dva restorana, nije isto ako se jedan nalazi u malom mjestu u unutrašnjosti, a drugi negdje na obali. Jednostavno, to je sasvim drugi način poslovanja, a obaveze tih kuhara posve različite. Plaća mora biti primjerena radnom vremenu, naporima, odgovornosti, znanju i iskustvu zaposlenika. Dalje, nije isto uspoređivati niti zaposlenike dvaju restorana iz istoga grada ako se jedan nalazi na odličnoj poziciji, a drugi baš i ne. Hoću reći, puno je kriterija koji odlučuju o tome tko će biti koliko plaćen, što se na koncu potvrđuje ugovorom između poslodavca i radnika tek kad su jedna i druga strana suglasne da je to ta cijena rada. Nitko nikoga na ništa ne može prisiliti – veli Vrdoljak, i upozorava da je “odokativno” isticanje plaća u javnosti, a pogotovo kad je u pitanju turizam, u ugostiteljstvu proizvelu veliku zbrku.
– Livaja i Mikanović su igrači Hajduka, obojica imaju po dvije noge, no možete li zamisliti da Mikanović dođe u klub i kaže predsjedniku da zaslužuje istu plaću kao i Livaja. Eto, na utakmici protiv Belupa je zabio i sjajan gol, ali naravno da to nije argument da se uspoređuje sa suigračem koji ima veći rejting. Livaja je najbolji igrač HNL-a, pa mu ne pada na pamet tražiti da bude jednak onima iz najboljih europskih liga koji nastupaju za hrvatsku reprezentaciju, već strpljivo čeka svoju šansu za veću minutažu.
Ova nogometna logika vrijedi i u ugostiteljstvu. Ne možeš vlasniku restorana poslati životopis u kojem ne navodiš što si dosad radio, koje su ti reference, a pitati kolika će mi biti plaća? I još bismo mi na to trebali odgovoriti? Bit će adekvatna onome što možeš ponuditi na tržištu rada, pa to što si konobar, kuhar, čistačica, ne znači da zaslužuješ plaću kao kolege koji su se na tim radnim mjestima već dokazali i koji imaju više profesionalnog iskustva i znanja od tebe. Sve ovo pričam da bih objasnio kako je nerazumno doći pred poslodavca i reći ja bih tu i tu plaću jer sam čuo da je tako plaćen taj i taj, i ne dolazi u obzir da radim za manje – objašnjava Vrdoljak koliko je kompleksno pitanje reguliranja cijene radne snage, naročito u ugostiteljstvu koje je u nas, zbog turizma koji je najčešće sezonalnog karaktera, podložno velikim ekonomskim oscilacijama.
Vrdoljak kaže da kad se uzme u obzir sve što je kazao, na kraju ipak postoji nekakav godišnji prosjek za određena ugostiteljska zanimanja.
– Ako konobar kvalitetno obavlja svoj posao i odgovorno izvršava sve zadatke koji su pred njega postavljeni, plaća mu iznosi negdje sto tisuća kuna godišnje. Ne bih tu ubrajao manču, jer to je posebna priča o kojoj ću nešto kasnije. Dalje, kuhar profesionalac koji zna svoj posao i koji nosi najveću odgovornost u kuhinji, godišnje uprihodi oko 180 tisuća kuna neto ili u eurima od dvije do dvije i pol tisuće mjesečno.
Bez dobrog kuhara nema dobrog restorana, a isto vrijedi i za čistačice, koje je danas jako teško pronaći. Nažalost, ljudi se libe toga posla. Tu bi trebalo primijeniti model razmjene radne snage jer vlasniku ugostiteljskog objekta u sezoni usluge čistačice su potrebne i šesnaest sati dnevno, a mnogi to nisu u mogućnosti platiti. Zato ugostitelji trebaju više surađivati po pitanju radne snage, te je tražiti na vrijeme. Svi znamo da se dozvola za rad čeka šezdeset dana, pa se ne možeš žaliti da nemaš radne snage, a zakasnio si s procedurom ishođenja dozvole – upozorava Vrdoljak.
Vrhunski kuhari
Sugovornik Slobodne Dalmacije kaže da govori o cijenama radne snage u ugostiteljskim objektima srednje i više kategorije.
– Napominjem, postoje i iznimke: luksuzni hoteli najvišeg ranga, gdje je kuhar plaćen između trideset i trideset i pet tisuća kuna mjesečno, no takvih je objekata jako malo, to su iznimke, a ne pravilo, i riječ je o zaista vrhunskim kuharima – veli Vrdoljak.
U kuhinji postoji više razina zadataka. Glavni kuhar je najodgovorniji za ono što iz kuhinje ide na stolove. Pomaže mu pomoćnik kao njegova desna ruka, i djelatnik koji im je logistička potpora. Na koncu, netko u kuhinji pere posuđe. Povjereni zadaci im nisu isti, kao ni plaće koje primaju, a temelje se na stečenom iskustvu i znanju.
– Nismo mi izmislili poslovnu hijerarhiju i kadrovsku politiku. Na prvu djeluje jednostavno jer je to već netko osmislio u zemljama bogatijim i naprednijim od Hrvatske. Zato to treba i poštovati. Boli me kad se o ovako ozbiljnim temama na društvenim mrežama raspravlja s puno gorčine ili još gore – zloće. Imam dojam da takvo što pišu oni koji ne rade pa imaju vremena drugima, koji ne znaju što će i gdje prije, raditi štetu – poručuje Vrdoljak, piše Slobodna Dalmacija.
*Ukoliko primjetite grešku kontaktirajte autora [u/Martino545](https://www.reddit.com/user/Martino545).*
Neka netko dodijeli liku zlatnu medalju za mentalnu gimnastiku.
​
>”Nerazumno je doći pred poslodavca i reći ja bih tu i tu plaću jer sam čuo da je tako plaćen taj i taj…”
Zašto ne?
​
>”[…]za novinare i druge javne djelatnike često postoje samo restorani i kafići, a nije tako, piše Slobodna Dalmacija.
>
>– Zapravo, postoji puno toga između: pizzerije, bistroi, konobe, objekti brze prehrane…, i naravno da onda nije isto je li netko kuhar u restoranu ili picajol u pizzeriji. Je li tako? To su sasvim različite stvari. Znači, prvo valja razlučiti vrste ugostiteljskih objekata, da bismo uopće otvorili priču o plaćama – kaže Vrdoljak, pa kao drugi kriterij navodi lokaciju.”
Znači, sad ćemo se voditi tom logikom da ljudi nemaju pravo na iznadprosječne plaće u sezoni, jer, eto, neki objekt nije elitan i nije odmah do mora? Jebote koja nakaradna logika. Svi znaju da ako imaš imalo smisla za biznis možeš i više nego dobro zarađivati i s ugostiteljskim objektima koji nisu elitni.
Znam ekipu koja u Zagrebu na sezoni tuče desetke tisuća eura vodeći 20-ak apartmana za goste niže klase. Ako mogu oni u Zagrebu zarađivati te pare i plaćati čistačice deset eura po satu, gdje su onda ti dušobrižnici s obale koji nude četrdeset eura po satu?
Te poslove sigurno neće nuditi sirotinji iz Slavonije i Banije, nego svojim prijateljima i poznanicima. Ili rodbini da im radi besplatno. To znam osobno jer sam pitao kako nalaze čistačice. Sve ide preko veze za te imalo bolje plaćene poslove gdje se zaradi 1000-2000 eura mjesečno, rentijeri zovu svoje prijatelje i tako nalaze čistačice, sigurno se ne zamaraju stavljanjem oglasa na Moj Posao. Ako nemaš vezu, ajde onda čisti drek u hotelu za 600-700 eura.
Ne znam odakle sad njima da im fali toliko ljudi. Pola poslodavaca uopće ne odgovara na oglase čak i ako imaš više godina iskustva. Valjda fakat traže jednoroge. Možda su ti jednorozi iz Filipina? A i ako odgovore, onda nude sramotno nisku plaću za sezonu. Tako da zaista ne znam o čemu to priča gospodin Vrdoljak.
Normalno da se plaće razlikuju ovisno o klasi objekta, razini usluge i lokaciji, no kad je sezona, ako ne možeš poduplati plaće pokraj svog tog projiciranog profita za 4-5 mjeseci i podići to na razuman sezonski standard, onda se ili nemoj baviti biznisom ili nemoj tražiti radnike nego si sam lovi robove kao u dobra stara vremena. Neka gospon Vrdoljak objavi sezonske platne liste u svom objektu pa onda nastavi soliti pamet drugima.
Ako si samoprozvani poduzetnik/ugostitelj i zahtjeve ljudi za plaćama primjerenim sezoni doživljavaš kao ucjenu ili iznuđivanje, to sve govori o tvom mentalitetu i moralu. Nije biznis za svakoga. Ako se ne znaš prilagođavati, ključ u bravu. A nekad se moraš prilagođavati i domaćim radnicima o kojima ovisiš i koje je isto pogodila inflacija, a ne samo tvoju guzicu koja kmeči u kući od milijun eura i SUV-u od 150k eura. Rant over.
Može ovaj filozofirati do sutra, ljudi će i dalje ići gdje im se nudi bolje, veće plaće i normalno radno vrijeme. Ako hoćeš zadržati radnika, daj mu bolje uvjete nego konkurencija, i kraj priče. Ovaj je razvio cijelu granu filozofije da zaobiđe tu jednu činjenicu.
Šta misli da će retorikom nagovorit ljude da se vrate? Jel misli da će netko tko konobari u Austriji za 3k eura pročitat ovo i krenut se pakirat za Split jer je uvidio svoju nelogičnost?
a 8000 eura za rad od kuće?
Mds 2.0
Kuhari i svi ostali mogu zatražiti plaću koliku god žele. Na poslodavcu je da li će ponudu prihvatiti. I obrnuto.
Međutim, obzirom da je turizam jedna od glavnih gospodarskih grana u RH, jasno je da je došlo do nedostatka radne snage koji se manifestira kroz velike plaće npr. kuhara te je jasno da država mora odobriti uvoz radne snage koja nedostaje kako ne bi došlo do problema u toj djelatnosti.
Nije nužno slučaj da “Hrvati neće da rade za malu plaću”, već je jednostavno fizički manjak kvalificiranih radnika.
A ako netko misli da bi prosječan kuhar u prosječnom restoranu trebao imati veću plaću od inžinjera strojarstva, onda ne znam što da kažem. (Isto što i osobi koja misli da bi dostavljač pizza trebao imati plaću veću od učitelja).
A dobro, ljudi ocito nece raditi za te “realnije” iznose. Ili vec rade za sebi prihvatljive iznose.
Onda neka zaposli filipnce, nepalce i indijce koji ne znaju beknut engleski ni hrvatski ni njemacki ni talijanski ni ceski ni slovacki da uzimaju narudzbe, prave i nose hranu u restoranu i rjesen problem.
Ili mozda kiosk iz mcdonaldsa staviti na ulaz? ChatGPT?
Ne moze tako? Plati domaceg koliko trazi ili kljuc u bravu. Tko te jebe.
Neces platit? Ima tko hoce.
Jutarnji = leglo clickbaita i senzacionalizma na entu
čim vrli poduzetnik objavi platne liste, prihode i profit te dokaže da nije ništa zamračio u cijeloj priči ja ću njemu vjerovati, do tada laže ko rusi
Kakva pohlepna veprina
Meni je super da su svi dobro placeni.
Meni je super da konobar gleda moze li dobit 2000 ili 2200.
Ali ova situacija nije dugoročna. Ne može bit.