Malo o iskustvima s hrvatskim ugostiteljima [dugački rant]

Curkaju mi zadnji megabajti interneta, što je šire povezano s naslovom, pa da si ubijem vrijeme s malo aktualne tematike. Skoro sam i zaboravio da postoji Reddit, ali kako je u Srbiji tarapana, iskopao sam neki prastari account i preko sajber-komšiluka došao do Hreddita.

Imam specifičnu situaciju pa moram biti neprecizan u nekim stvarima. Vjerovali ili ne, kockaste glave naših vrlih ugostitelja su takve da, ako prepoznaju nekog online ratnika, to odmah dijele po svojim Whatsapp grupicama kako ga nitko od njih ne bi zaposlio. Ne govorim o savezu fast food gazdi u Kaštelima i okolici, nego o najvećim glavama hrvatske ugostiteljske scene. Nekad je to radi osvete, ali najčešće samo efektivni heads-up drugoj braći hijenama: “E, ovaj ti je neki glasan. Da znaš ako ti dođe na razgovor.” Okosnica priče je ovo: napustio sam profitabilnu industriju i prije više godina počeo s onim čime sam se dotad bavio sa strane, a to je ugostiteljstvo. Znao sam što me čeka, hrpa prekovremenih, rad u nemogućim uvjetima, posjekotine, opekotine, slaba plaća prvih godina, i bio sam spreman na to jer su mi preko kičme dotad prešle tone i radio sam u svim uvjetima. A razlog za bijeg iz profitabilne moderne industrije je to što sam shvatio da ću za godinu dana svoje smjene odrađivati s LSD-em na drip i poslije ići farbati bojanke u park da se ne ubijem od sivila tog posla.

Ono što *nisam* očekivao je količina tokarenih glava u branši koja nam cijelu državu drži s nosom iznad vode i najveći je razlog zašto još nismo bjelačka Somalija. U biti, nisu problem samo “tokarene” ili “kockaste” glave, problem je što je sustav takav da sve i svakakve glave najčešće ili pokažu svoju najgoru stranu ili ih se iz tog sustava istisne. Svađe, rasprave i batinanja, kad je potreba, sve sam to prošao davnih godina. Dakle, nije stvar u tome da je neki punoglavac došao u *mušku branšuuu buuraaazzzzzzkaaaaee* pa je kasno shvatio da ne zna plivati. Ne smatram se nekim ludilom od kuhara, ali radio sam za više ugostitelja, “gazdi”, koji su u top 5 najuspješnijih, najpoznatijih ili najutjecajnijih u državi / svojoj regiji, a pod regijom mislim prostorne jedinice kao: Slavonija, centralna Hrvatska, Dalmacija i dr. Puno puta sam se pitao kako sam uspio popušiti njihove priče iz medija i javnih naklapanja, a kao napravio sam due dilligence prije razgovora za posao. Kolege kuhari i konobari, oni koji su prošli standardni put od srednje ugostiteljske, a pogotovo oni koji su se odbijali od birtije do miješalice, nekako nabasali na kuhinju/šank, otkrili stvarni talent i sad su wannabe Gordoni Remziji i doktori miksologije, uglavnom su otherwise napredovali samo toliko da su bijele žvale u kutevima usta zamijenili bijelim balama ispod nosa. Noga lička, cipela bečka, standard profesije u nas. Uklopim se i s takvima, ali to je samo jedna žalosna činjenica naše stvarnosti. Kao kad bi jedva pismeni monter klima Niđo iz okolice Kutine odjednom dobio priliku za svoj celebrity spotlight. Uslijedit će Zadruga ili najmanje Big Brother. Od takve ekipe nisam očekivao neke intelektualne vratolomije, ali ispostavilo se da su nekad čovjek i magarac pametniji od samog čovjeka.

Ta Sinus Divizija hrvatskog gospodarstva je toliko prljava, pokvarena, podla i, naravno, sotonski pohlepna i razularena da jednostavno privlači druge takve strvinare iz ostalih sfera života. I tako, s noge na nogu, s lajne na lajnu i hopa! krkani stvorili svoj neprobojni Matrix. Radim tako jednom na jednom festivalu u Zagrebu, u kućici nam je kombinacija svega zapaljivog da bi Manduševac odletio i nataknuo se na toranj katedrale kad bi sve to planulo, protupožarni aparati su “na putu”, vjerojatno taman prelaze gorje Kavkaz, stojim tako i razmišljam o prolaznosti svog života i još šezdesetak ljudi oko sebe, kadli evo nekih kurava koje sam počesto viđao u restoranu u kojem sam radio. Kažem “kurave” na keca jer izgledaju kao porno zvjezdice, a po kiti u očima reklo bi se da tu svoju stranu i upražnjavaju, ne bi li izbjegle trnje na putu do zvijezda. “Dobar dan, inspekcija!”, reče jedna od njih, a ja samo što se nisam naglas nasmijao. Dalje je bio klasični scenarij. Ove mrke i nabrušene kao da su im to jutro u baš sve kamenice stavili previše limuna. Pa gdje je ovo pa što je ono, sve dok lijepe plave oči nisu odlutale na natpis. “Pa vi ste Horvatovi!” \[random prezime\] Osmijeh od uha do uha: “Pa eto jesmo.” “Jaaaaoooo, parDON, nismo znale, hahaha, ajde, vidiiimooo seee!” i odoše okolnim putem do iduće kućice. Dok opet namjeste ljute face, je li.

Znači, od moje crkavice od plaće, sramota me i reći kolika je bila, tebi se, inspektorici rada ili zaštite na radu, isplaćuje sigurno višestruko veća plaća, a ti što ne uspiješ privrediti radom, to podmažeš pičkom, nepotizmom, mitom i sl. Ne da bi se neke birokratske stvari ubrzale, neki “papiri pogurali” radi toga da se posao lakše realizira u ovoj odvratnoj anti-poduzetničkoj klimi, nego da biste i ti i moj poslodavac toliko daleko otišli u svojoj egotriperskoj maniji da vas nije briga što desetak ljudi može završiti s opeklinama trećeg stupnja i cijeli personal će najvjerojatnije poginuti od istih, samo ako se netko u kućici krivo okrene u mjestu i nešto sruši. Poštene kurve naplate uslugu, a ti se kurvaš za tanjur tjestenine. Znači, vena na čelu mi je iskočila dok sam se ovog prisjećao. Da skratim priču, svi “high-level” *gazde* su više ili manje takvi. To što on nosi križ u procesiji na sveca u vašem selu, što je “iz dobre kuće” i sve ga babe vole, ne znači da u narko-ludilu ne šamara i ne tuca maloljetnice/ke negdje na Tajlandu ili dijeli ženu s još petoricom na nekim orgijama na “poslovnom putu”. Kad mi se ponekad omakne pa običnom čovjeku kažem neku crticu iz hrvatskog ugostiteljstva, čovjek uglavnom uznemireno odglavinja dalje. Po simptomima bi se reklo da je kompletirana početna faza naše verzije beogradskog podzemlja devedesetih. Jer na žderalima i poskrivećkim sastancima kod ovakvih budu i oni iz vrha naše vlasti i oporbe.

Što se tiče “gazdi” koji su niže na totemu, njih sam izbjegavao. Ako su ovi na vrhu takvi, kakvi li su tek onda ovi ispod njih? Ali ne budi snob, odradio sam i jednu (predugu) turu kod jednog takvog, ne znam kako da ga opišem, brata Mate Bulića po bijelom luku, i to je bila igranka prava. Te nemoj nositi boce s gazdinog stola da se vidi koliko su polokali, te ustvari nadoštukaj još stol-dva jer duga je noć; te radi pripremu cijeli dan, te ispeci parsto kila mesa navečer; te nek netko počisti, gazda se upišo, te nek netko opere, gazda se izrigo. Nema struje, nema vode, gori krov, ali nas ništa ne može smesti. Samo pljunemo i uglancamo udarničke značke kad ugasimo požar u mraku, a u pozadini tuče [Vatrogasac Mirko](https://www.youtube.com/watch?v=jUH25NswT40). I samo počistimo zgarište, potjeramo vatrogasce i policiju i otvorimo opet za dva sata. Ma nema nas Aljoša Sirotanović i svi rudnici Jugoslavije.

Ono što ih sve na tom hijerarhijskom totemu povezuje je skoro pa apsolutna bešćutnost. Nevjerojatno, kao u turska vremena. Dođeš kuhati, na kraju za dobro jutro nosiš nekoliko tona kamena, cementa, keramike i govana uz stepenice jer što bi điber platio remodeling restorana/kluba kad ide i za džabe. Ne dobiješ ni lipe za to, ali hej, bratko, taj dan si dobio jedan cijeli obrok od jednog slijeda, čak dva komada pohane piletine, pomfri i neograničeno vina/piva (al nemoj više od 2-3 čaše, ni iz očaja, jer si otad u crnoj teki pod “Alkos”). Vratiš se u smještaj, vidiš da će bura pa pitaš lokalca u kući da ti riješi bar za jednu đoku, a ovaj se grbavi da te baš i ne zna, al da će vidit (pa ga ne vidiš iduća tri dana). Uđeš u sobu, umotaš se u neku prozirnu dekicu koju su ti dali, svoje ručnike, torbe, sve, i treseš se jer điber od gazde ima krdo mamuta i sabljozube tigrove na hacijendi, ali nema za u Pevecu kupiti na rabat jedan kalorifer po sobi. Bura mlati, ulazna vrata se ne mogu zatvoriti, počupalo i špagu i ekser što ih inače drže pa na kraju naguraš neki ormar i podupreš kaučem i onda se pozabaviš poplavom sa svojom “dekom” od svih ručnika koje si ponio. Cimera nema i nema pa nemaš s kim igrati karte. Internet zaboravi, u Dalmaciji si, tamo još uvijek zmajevi, vuci, vile i ajduci ne daju radnicima da provuku bandere. Gdje posade 5G toranj, ili ga maciji rasklope i riješe si žuto i par pašteta ili babe kruničarke iz najtvrđe župe u kraju dignu narodnooslobodilački ustanak protiv ionizirajućeg zračenja. Ajde, ništa od Youtube-a, ali barem si ponio kuharice – kvrc, nema struje. Veš ti stoji u vešmašini do jutra, kad su došli popraviti struju, svima si poremetio raspored pranja jer, eto, zašto ne imati 15 radnika na jednu perilicu i instalacije iz ’75., i svi te mrze taj dan, drama i trauma.

Tješiš se, ovo je najbolji restoran do Dubrovnika, bit će bolje na poslu, samo da posao krene. A ono: baja kupuje sve otkud stigne, iznad robe napravi križ hrvatskom zastavom, opsuje Boga, Gospu i sve svece i – mašala, odsad je to sve mejid in kroeijšija; konobari lažu na nos, gosti ne znaju hodati jer su prešibani svim i svačim, ali da se nekako mogu obući u dijamant, platili bi to odmah u kešu; nož nemaš pojma gdje ti je jer ga je posudio šef kuhinje (bez pitanja) i u letu ostavio negdje, tipa, ladici frižidera. Komora vam je, iz nerazjašnjenih okolnosti, na drugom katu, pored VIP lože, u jedno suho skladište se ulazi kroz tabure u VIP loži, taman između Beyonce, njene svekrve i jastoga, a veće skladište vam je prvim trajektom pa tamo negdje iza Stobreča, prije Podstrane (nemoš ga falit). Odeš promijeniti plin, na putu do prekidača za svjetlo ugaziš grdobini u usta, drugom nogom raspeš tri kašete škampa u ledu, šef ti jebe mater, gazda taman prolazi s gostima i još se od gungule probudila hobotnica pa ti hvata polugu na obje ruke, lupa šamare i vadi pola sendviča, kolu i duhan iz pregače. Ideš kući, ne znaš jel bi plakao ili se otišao polomiti u najbližu šikaru da te prvim helikopterom vrate na suhu zemlju. I onda se sjetiš: “Napravio sam lonac punjene paprike!” Dođeš u…*apartman…*a tamo napokon osvanuo ranije spomenuti lokalac i, prepušen, pobio cijeli lonac i ostavio pola porcije. Nesvjestan pičkoloma koji će uslijediti (jer ne vidi kroz sandučiće za pisma od očiju), vadi ti Milku i čips i kaže: “Mhehehe moprosti, nisan se moga suzdržat mehehe. Ma dobar si ti momak, ajde odi na mmteracu zapali’ jednu smenon.” I onda ti tu albansku draču i makiju *(“a elli fina?”)* naplati 45-minutnom pilanom kako je rođen devetnajstipeEetoga pa su mu prvo kupili bengalku i šal na Torcidu *hehe* i kako mu je ćaća u ratu potopija srpski patrolni brodić ručnon bonbon koja mu je slučajno ispala kad se spotaknija povišše ŠŠŠibonika.

Vansezonska sociopatija je u fazonu: “Danas trebaš biti tu, tu i tu.” “Dobro…neki auto, nešto?” “Pa kaj si nisi kupil trkačicu od AdvENta?” “Da, ali drugi je mjesec, ne pedala mi se po kiši.” “…slušaj vak: nejme jeatt. Oš radit il ne? Ja vas ne tREbam, ja sam sve ovo radio sam. I **mogu** sam. Kuiš šta ti hoću reći?” i značajno klimanje glavom. “Može, majstore, evo sve sam poletio da kupim neku usranu kabanicu od ovih zadnjih 200 kn što mi je ostalo nakon stanarine \[jer prekovremene se čeka dok računovodstvo prvo opere pare pa se onda mogu pozabaviti dosadnim parazitima, kao što su gladni zaposlenici\]. Nosite se lijepo u kurac i ti, i tvoja firma, i tvoj AdvENt.” I onda: “Ali, ali, ali!” pa ili pregovori ili pečaćenje one karte za jednosmjerni put u kurac za više osoba. Pa sve do teških debilana, tipa, kolegica odnijela kuhinjske krpe kući da ih opere, zaboravila i otišla na godišnji. Slijede dani natezanja, poruka, svađe i prepirke jer se sad troši puno papira, a on je skup (stvarno je), kuhar ne želi slušati jer mora imati nešto za baciti na pod ako, npr. prolije ulje, inače će netko poginuti, mlada boss bitch iz računovodstva ne posustaje jer su tanki s parama, vlasnik očinski dolazi smiriti situaciju, a ja se usudim izustiti: “Zašto jednostavno ne kupimo malo krpa u Sparu 10 m dalje?” “Mi. Svoju robu. Naručujemo. Iz METROA.” I dobro, prošetaš sam, izvadiš svoj novčanik i kupiš 300 kn krpa. Kad te boss bitch nabrijano pita što je to i da slučajno ne tražiš R2, kažeš da je tvoje i mir Božji. Ali mlada nada vaše kuhinje uspije i razliti ulje dok pere fritezu i isproljevati sve što u sebi ima rajčicu, crvenu papriku ili crno vino i tako sad imaš 300 kn govana koje ne možeš objesiti u stanu, a kolegica se baš vratila s godišnjeg i uspuhano nosi krpe. Čiste, ali, naravno, mokre. A Metro je baš ostao bez sušila za rublje. …Sljepoočnica ti nekad zavapi za metkom.

To su crtice iz Pokemon verzije ovog posla. A gdje su tek oni agresivno ovisni likovi, superbogati, utjecajni, nadrogirani do škrga ili samo opijeni svojim Peaky Blinders / Breaking Bad tripom, ti kojekakvi Voldemorti i Toniji Montane. Konobari koji kradu od ukupnih napojnica, pa onda malo njihovi voditelji; šefovi kuhinja i njihovi prigusci koji kradu od napojnica za kuhinju, računovodstva koja kradu na prekovremenima, vlasnici koji daju polu-lihvarske ugovore, situacije gdje osoblje ne zna hoće li gazda doći nabrijan i pijan iz nekog rondanja s ekipom i reći: “Miči mi onog debelog iz šanka”. A debeli ima 20 godina radnog staža i kod kuće ženu i troje djece u školi i na fakultetu. Presudilo mu što se od stresa ubije u odojku s krumpirima, a ne, eto, u toliko alkohola da mora na redovne transfuzije ili od toliko kokaina da uvijek ima prijatelja doktora na brzom biranju ako zapne na trećem kamenu.

Kamenjarski debili koji su pootvarali ove mega-firme za porobljavanje tih jadnih Azijata pa ih trpaju u septičke jame od smještaja, oduzimaju im putovnice i daju 500-600 eura plaću max., kao i sva ova govna, s kamena, brda ili direktno sa šupka konja bana Jelačića, koja su pootvarala agregat-firme za dostavljače i taksiste pa do jučer goli kurac u ruci, a danas s istog kurca kurve ližu GHB na nekoj jahti, a zašto? Zato što pričekaju mjesec s odličnim prometom, ne plate nikoga, zatvore firmu, kupe Ferrari, sutra otvore novu i kao bijesni šakali čekaju novi dobar ulov. Ta govna će nam stvoriti geta gladnih, prevarenih i ljutih Filipinaca, Nepalaca, Indijaca, Bangladežana, Turaka i iz svih uglova Azije. I što ćemo onda? Znam Nepalce, odlični ljudi, ali zajebani, i Filipince, odlični ljudi, presmiješni, samo previše vole popiti. Ovi ostali mi već malo čudno gledaju naše djevojčice i dječake. A što mi? Eno prije koji tjedan vlasnik hostela u Zagrebu, tko li, pokušao silovati Nepalku i izbila masovna tučnjava s 20 Nepalaca. Neki se već bodu noževima. Dokle vi, vi koji to radite, i vi koji tobože negodujete, a skorili ste se na kauču, mislite da će to ići nekim mirnim tijekom? Do jeseni kad svi ti jadnici budu još jadniji, gladniji i bolesniji, kad budu počeli raditi još više grešaka u poslu i tako zarade još veći animozitet nas domorodaca? Pa kad neki promrzli dostavljač poludi i kukri mačetom nafeta na kriške desetak studenata i studentica u domu jer mu je vrata otvorilo neko pijano, bezobrazo govedo? Kad tri pijana Filipinca, koji su upravo dobila otkaz, odbije i prostitutka jer su joj prečađavi pa banu u dvorište neke gimnazije za vrijeme odmora? Što onda? A uvijek ima slabašnih curica koje poskrivećki puše cigaretice i buksnice po mrtvim kutevima izvan vidokruga škole. Ljudi, jeste li vi svjesni kamo mi idemo? Ako karma postoji, dam ruku u vatru da će svi koji se sad smiju “ludim Srbima” dogodine pregristi jezik.

Uglavnom, moje pitanje hrvatskim (i regionalnim) ugostiteljima je jedno vrlo jednostavno, ali iskreno i iz duše:

# KOJI. JE VAMA. LJUDI. KURAC?!

​

Vi ste, uz političare i žgadiju javnog sektora, najodvratniji, najmasniji i najužegliji talog ovog naroda i ovog društva. Niste vi nikakva gospoda, ni visoka noga, ni plemstvo, niti itko bitan u ikakvom pozitivnom smislu. To što sponzorirate ovaj lokalni festival i onu predstavu, platite restauraciju ovog oltara i onog kipa i od mrvica platite 10 stipendijica “potrebitima” (naravno, bar pola je rodbina, ali PR je PR), nije to ništa filantropski u vama, nego u svojoj narcisoidnosti ne možete podnijeti da vam kurac puše samo oni koji to moraju, sezonski radnici, nego bi to trebali i župnik i časne sestre, i lizači oltara i dileri, narkomančine i probisvijeti, i načelnik i gradonačelnik i župan, i sirotinja na benzinskoj čijem si djetetu platio godinu studija…jer tko su oni, a tko si TI da TVOJ kurac nije u svakom trenutku na toplom u nečijim ustima?

Vi ste obični barbari, zamusani opančari, brđani, šumljaci, pekmezari, kamenjarci, sve veliki patrioti od stoljeća sedmog, sve Nikola Zrinski do Nikole Zrinskog, a kultorološki ste najobičnija poturčena žgadija. Jednu ste stepenicu iznad onog (hvala Bogu, umirovljenog) tursko-srpskog običaja ubijanja vlastitog oca lopatom kad ostari. Eto to ste vi. Govna na koje je netko privezao kravatu. A poturice su uvijek bili gori od Turaka. Krunica i obitelj u jednoj ruci, a u lijevoj srp kojim kosite milimetar od zemlje i upropastite svaki barem po pedeset obitelji i stotinu djece dok othranite svoju djecu i svoju kurvarsku kopilad do osamnaeste. A nisu ni progresivni kozmopoliti među vama ništa bolji po tom pitanju, samo ih je lakše prepoznati jer se ne kamufliraju “kockicama”, križevima i raspelima po firmi. Gori ste i od četnika devedesetih. Da, baš vi KROmanjonci od 2 metra koji mislite da ste najveći domoljubi i da prehranjujete ne znam ni ja koliko ljudi svojim lokalima i firmama. Četnik je došao s jednostavnom misijom, on će te naći, ubiti jer si drugačiji od njega, prije toga mučiti ako ima vremena i volje, i nastaviti dalje svojim poslom. A vi ste kao biljke mesožderke, podlo se presijavate u sočnim bojama, iz vas lije lažni nektar i mirišete na kilometar, samo da sleti bilo što da ga oderete do kosti. I džaba radniku i da odmah kaže da radi za bolesnu majku ili za svoju djecu ili zato da napokon dovrši kuću i useli, da je ozbiljan i da mu nije ni do pića ni do zafrkancije. Gurnut ćete vi i njega pod vlak, bez najave i bez samilosti, dapače, bez i da vam se aktivira razumski dio mozga. Jer vi ste tolika đubrad da ste postali đubrad na refleks. Niti vi “vlastelinski” goniči koza iz Dalmacije, otoka, zaleđa, Hercegovine i dalje uopće znate kako je drugima jer u kontinentalnu Hrvatsku zalazite samo poslom ili teškom hedonijom. Sve patrioti, a nitko nije nogom zagazio istočnije od zagrebačke Dubrave, ako i toliko daleko. Što treba lijenom govedu da se miče sa svog sprženog kamena, osim kad treba nekoga zajebati i nagurati još u svoju debelu parazitsku guzicu? Žuto u kašiku, bijelo na ekran mobitela, zeleno u papir i žvači, govedo, travicu, tjeraj muhe sa zasrane guzice, gledaj u more i tepaj si kako si vrjedniji čovjek jer si se rodio na obali mora ili se onamo stropoštao preko Biokova. Mind you, podjednako volim normalnog Dalmatinca, Zagrepčanca i Slavonca i podjednako ne podnosim njihove bizMismen varijante.

Mislim da vas ništa neće promijeniti, osim da Bog siđe s nebesa da vam odvali šamarčinu za buđenje, jer ste u svojoj bahatosti i životnom orgijanju zapekli kao jugoslavenski ventili po vašim “apartmanima”. Iskreno, sve vas treba zapaliti. I vas, i vaše ljubavnice i vaše one-night kurave, vaše “kumove”, “frendove”, “barbe”, vaše “disidoktore” i vaše “đesidirektore”, sve te vaše restoranske i birtaške pijavice, kao što ste vi pijavice na životima desetaka tisuća ljudi u ovoj zemlji koju uništavate od osamostaljenja, a i od ranije. Svu imovinu vam treba mikroskopom pretražiti i istresti vam zadnji cent, forintu, fening i račun iz gaća, od nezakonito stečene imovine adekvatno namiriti tisuće obitelji koje razarate svakim novim dahom vaše kukavičje egzistencije, za koju ćete tek položiti račune. Sve te nakarade koje zovete vilama i apartmanima jer ste prekjučer sišli s brda, jučer tek izuli opanke i prvi put vidjeli struju, a danas imate građevinske firme, pare, kuće, kola, te vaše betonske čobanske ovčinjake i štale s podnim grijanjem da rušite vlastitim noktima i zubima dok ne vratite parcelu u početno stanje. Govna izdajnička s tetoviranim šahovnicama i kršćanskim motivima, razarate obalu za koju se krvarilo tisuću tristo godina, samo da čagalj iz Hercegovine, bjeloglavi sup s Dinare, krmak iz Slavonije, međed iz Bosne i Nos Koji Dihta iz Zagreba mogu po njoj razbacati svoja govna, iznutrice, oglodane kosti i kotiti svoja prljava, nova izdajnička legla barbarskog i civilizaciji neprilagođenog nakota. Za vas “pravovjerne”, sjetite se nas od čije krvi i znoja živite kad idući put na misi budete odgovarali na psalam s: “Jadnik vapi i Gospodin ga čuje.” A mi, svega mi, vapimo i vapimo i umrijesmo vapeći. I ja sam, i koliko drugih znam, koji su spremni i žele zasnovati obitelj, a prisiljeni su u tridesetima i četrdesetima živjeti s cimerima u podstanarstvu da bi uštedjeli ili samo preživjeli. Ne, Mr. SOA man koji čitaš ovo, nije prijetnja, makar se ne bih bunio zatvoru da malo odmorim, ali “Gospodin dolazi i naplata njegova s njime”. Ne znam kako, ne znam kada kome, ali itekako vam dolazi i definitivno puno ranije nego što ste očekivali. Ako ste uopće očekivali, u svom deliriju da ste nekakvi bitni baje i mecene. Umijte svoja pokvarena lica svojim razbojničkim čaporcima od ruku, pogledajte se u ogledalo i pokušajte bar u ovoj sezoni biti ljudi, barem za eksperiment.

​

TL;DR: Kakva su vaša iskustva s hrvatskim ugostiteljima, pogotovo zadnjih godina, bilo kao radnika, bilo kao gosta, susjeda ili nešto deseto, jer moja su **loša**? Ako se tu nađe i koji ugostitelj koji se opismenio dalje od šiljastih štapića i glinenih pločica, molio bih da odgovori na pitanje ili tuđa pitanja. Hvala unaprijed i isprike na regionalnim uvredama. Bilo kako bilo, stereotipi postoje s razlogom, neke stereotipe živim i ja, ali ionako su sve ružne riječi upućene, na koncu konca, banditima, a ne normalnim ljudima iz svih naših krajeva.