Dojam samoće većini nas je bio pojačan tijekom proljeća i jeseni, a tek nešto manje tijekom ljeta 2020. poslije kojeg je Urban u rujnu ove godine predstavio nove pjesme i recitale u kojima pjeva o svom ili životu svojih susjeda i poznanika, obitelji i prijatelja, znanih i neznanih.
Ovaj stari kritičar doslovce se naježio i rasplakao koliko je i njegov život postao nalik onome starijeg ljubavnog para iz najpotresnije i najtužnije pjesme “Nitko osim nas”. “Biram ptice” je o čovjeku koji se radije druži s pticama nego s ljudima “jer svijet je sve više nalik paradi”, a i čovjek se mora pomiriti sam sa sobom i distancirati od krda, ali je li Urban taj koji radije bira ptice ili je liku iz njegove pjesme bliži ovaj kritičar koji već nekoliko godina više uživa u društvu pasa nego ljudi? Tko je “Vještac” u teškom bluesu deriviranom iz zabavne morriconeovske špageti-vestern teme, zašto “Div” u refrenu zvuči i poput zlokobnog političkog antagonizma, a “Pseća oluja” sadrži nešto prijeteće što ne dolazi samo iz susjedne sobe nego i s interneta, ulice i političkih govornica? Odgovore nađite sami, no malo tko u nas tako krasno i strasno piše i pjeva o ljubavi i sreći, ali i o samoći i gubitništvu kao što to čini Urban, svjestan koliko je tanušna granica između tih stanja ili sigurnosti doma s jedne i ugroze svijeta s druge strane, izražene u pjesmama poput “Iskra” i “Sama”.
Logično podijeljene na koherentni art-rock album s bendom na tragu Davida Bowieja i Scotta Walkera i jednako lijep chamber-pop album te su pjesme čarobne; bilo da su dječji vesele ili starački depresivne, radosne ili turobne, apokaliptične ili pastoralne, utješne ili beznadne. U rukama manje kapacitiranih pjevača i svirača, kojima je okružen, dio njih ispao bi pretencioznima i afektiranima. Kad ih piše i pjeva Urban, one su veličanstvena umjetnost i utjeha za izmučene duše.
2) Mayales – Domovina
Gotovo bi se moglo konstatirati da subverzivnost Mayalesove “Domovine” počiva u ideji da je čak i u ovako moralno zaprljanoj, ekonomski devastiranoj, politički razrovanoj, ideološki sukobljenoj, korupcijom premreženoj i mental(itet)no rastrojenoj zemlji moguće stvoriti impresivno umjetničko djelo. I uz pomoć glazbe stvoriti mikrokozmos astralne ljepote i sklada u kojem vrijede druga, pravednija i pametnija pravila.
Pravila prema kojima je “Domovina” sagrađena nalik spektakularnom mostu kojim Mayales spajaju psych-rock San Francisca kasnih 60-ih i acid-pop Manchestera kasnih 80-ih. Probajte zamisliti da istodobno slušate Beach Boyse i Stone Roses, Love i Primal Scream, Beatlese i Jefferson Airplane, Flaming Lips i Pink Floyd, a da to ne izaziva kakofoniju i glavobolju nego izravno u vaš mozak projicira zadivljujuće zvučne slike čiji dojam pojačavaju Beluhanovi katkad nadrealni stihovi koji ipak korespondiraju sa svijetom u kojima živimo.
3) Kensington Lima – Southbound
Josip Radić, barem što se glazbe tiče, ostavlja dojam da nije odavde jer njegov bend Kensington Lima zvuči poput nasljednika Beatlesa, Big Stara i The Banda ili mlađe braće Jayhawksa. “Southbound”, koji krasi fotografija Feđe Klarića iz 1981. godine na kojoj se mladi par ljubi na kišom okupanoj splitskoj Rivi, doslovce bi me iz ovih stopa, da nemam obaveza zbog kojih moram ostati u Zagrebu, nagnao da sjednem u auto i potegnem do Splita; ne slušajući putem ništa osim ovog magičnog albuma.
Pri tome bih sebe propitivao na koga me u ovoj ili onoj pjesmi podsjećaju Kensington Lima, a najzgodnije je da takve usporedbe nisu svedene na imitaciju jer koliko god Radić asocirao na McCartneyja, Lennona i Harrisona, Toma Pettyja, Garyja Lourisa, Robbieja Robertsona, Briana Wilsona, Davida Gilmoura, Eltona Johna ili Jeffa Lynnea, toliko je jasno da je posrijedi samosvojan i fascinantan autor.
4) Edi East Trance Blues – 35’61” iz 2020. Caminada
Starost je zajebana stvar, no Edi Maružin iz Gustafa na albumu “35’61” iz 2020. Caminada” gleda kako da je zajebe, znajući da je velika stvar ako uza sebe imaš barem jednog dobrog prijatelja, ženu kojoj vjeruješ i sposobnost da hodaš jer “Caminada” je inspirirana i dugim šetnjama Istrom. Zbog dijalektalne barijere mnogi izvan Istre ne razumiju koliko je Edi jak pjesnik koji s malo riječi duboko zasijeca u ljubav i mržnju, gušt i muku, strast i patnju, mladost i starost, eros i tanatos.
Iza radosnog optimizma leži i opominjući pesimizam, a nalete euforije smjenjuju valovi depresije, kao što hedonizam u stopu slijedi lizanje rana. Slično je i s glazbom. Koliko god njegov blues bio vickast i ležeran, toliko je prljav i nervozan. Zabavan i luckast, ali i težak i lucidan. Pomaknut i avangardan s jedne, tradicionalan i korjenit s druge strane. Stoga su “blues kante” EETB-a usporedive s onima R.L. Burnsidea i Juniora Kimbrougha, Jona Spencera i Toma Waitsa.
5) Bad Daughter – Let Me Panic
Da nije glasa Dunje Ercegović, malo tko bi mogao zaključiti da ista osoba stoji iza pjesama Lovely Quinces i skladbi Bad Daughter. Leonard Klaić osigurao joj je atraktivne glazbene “podloge” u kojima se ukusno pretapaju elektronički instrumenti i električna gitara, electro-pop i gothic-rock. Zamislite da su se Cat Power ili Laura Marling odlučile stilski primaknuti Lani Del Rey, Lykke Li, Zoli Jesus, Fever Ray, Billie Eilish i Lorde i bit ćete na tragu mijene koju je na svoj način izvela Dunja, odbacujući “street rock outfit” Lovely Quinces da bi se pred nama stvorila kao erotičnija i seksepilnija pop-kantautorica Bad Daughter.
Ako će neki njezini poklonici gunđati na konto ove mijene, od zaigrane i eksplozivne rokerice sa srcem na reveru prema tajnovitoj i pomalo mračnoj pop-zavodnici, ne bi se trebalo previše osvrtati jer Dunja u skandinavski intoniranom electro-pop noiru s gothic-rock podkontekstom pliva poput lososa u Sjevernom moru.
6) Šiza – Pristojnost iz malog prsta izgubila se u srednjem
7) The Gentleman – Hide & Seek
8) Kozmodrum – Kozmodrum
9) Šimun Matišić Quintet – Tribute To B.P.
10) Brain Holidays – Jamaican Connection
nisam znao da je urban izdao novi album a nije mi ni bitno. za mayales prvi put čujem.
Ove ne sluša ni dio bliže rodbine a kamoli neka šira publika…
4 comments
Paywall gospođo
1) Urban & 4 – Lipanj, Srpanj, Kolovoz
Dojam samoće većini nas je bio pojačan tijekom proljeća i jeseni, a tek nešto manje tijekom ljeta 2020. poslije kojeg je Urban u rujnu ove godine predstavio nove pjesme i recitale u kojima pjeva o svom ili životu svojih susjeda i poznanika, obitelji i prijatelja, znanih i neznanih.
Ovaj stari kritičar doslovce se naježio i rasplakao koliko je i njegov život postao nalik onome starijeg ljubavnog para iz najpotresnije i najtužnije pjesme “Nitko osim nas”. “Biram ptice” je o čovjeku koji se radije druži s pticama nego s ljudima “jer svijet je sve više nalik paradi”, a i čovjek se mora pomiriti sam sa sobom i distancirati od krda, ali je li Urban taj koji radije bira ptice ili je liku iz njegove pjesme bliži ovaj kritičar koji već nekoliko godina više uživa u društvu pasa nego ljudi? Tko je “Vještac” u teškom bluesu deriviranom iz zabavne morriconeovske špageti-vestern teme, zašto “Div” u refrenu zvuči i poput zlokobnog političkog antagonizma, a “Pseća oluja” sadrži nešto prijeteće što ne dolazi samo iz susjedne sobe nego i s interneta, ulice i političkih govornica? Odgovore nađite sami, no malo tko u nas tako krasno i strasno piše i pjeva o ljubavi i sreći, ali i o samoći i gubitništvu kao što to čini Urban, svjestan koliko je tanušna granica između tih stanja ili sigurnosti doma s jedne i ugroze svijeta s druge strane, izražene u pjesmama poput “Iskra” i “Sama”.
Logično podijeljene na koherentni art-rock album s bendom na tragu Davida Bowieja i Scotta Walkera i jednako lijep chamber-pop album te su pjesme čarobne; bilo da su dječji vesele ili starački depresivne, radosne ili turobne, apokaliptične ili pastoralne, utješne ili beznadne. U rukama manje kapacitiranih pjevača i svirača, kojima je okružen, dio njih ispao bi pretencioznima i afektiranima. Kad ih piše i pjeva Urban, one su veličanstvena umjetnost i utjeha za izmučene duše.
2) Mayales – Domovina
Gotovo bi se moglo konstatirati da subverzivnost Mayalesove “Domovine” počiva u ideji da je čak i u ovako moralno zaprljanoj, ekonomski devastiranoj, politički razrovanoj, ideološki sukobljenoj, korupcijom premreženoj i mental(itet)no rastrojenoj zemlji moguće stvoriti impresivno umjetničko djelo. I uz pomoć glazbe stvoriti mikrokozmos astralne ljepote i sklada u kojem vrijede druga, pravednija i pametnija pravila.
Pravila prema kojima je “Domovina” sagrađena nalik spektakularnom mostu kojim Mayales spajaju psych-rock San Francisca kasnih 60-ih i acid-pop Manchestera kasnih 80-ih. Probajte zamisliti da istodobno slušate Beach Boyse i Stone Roses, Love i Primal Scream, Beatlese i Jefferson Airplane, Flaming Lips i Pink Floyd, a da to ne izaziva kakofoniju i glavobolju nego izravno u vaš mozak projicira zadivljujuće zvučne slike čiji dojam pojačavaju Beluhanovi katkad nadrealni stihovi koji ipak korespondiraju sa svijetom u kojima živimo.
3) Kensington Lima – Southbound
Josip Radić, barem što se glazbe tiče, ostavlja dojam da nije odavde jer njegov bend Kensington Lima zvuči poput nasljednika Beatlesa, Big Stara i The Banda ili mlađe braće Jayhawksa. “Southbound”, koji krasi fotografija Feđe Klarića iz 1981. godine na kojoj se mladi par ljubi na kišom okupanoj splitskoj Rivi, doslovce bi me iz ovih stopa, da nemam obaveza zbog kojih moram ostati u Zagrebu, nagnao da sjednem u auto i potegnem do Splita; ne slušajući putem ništa osim ovog magičnog albuma.
Pri tome bih sebe propitivao na koga me u ovoj ili onoj pjesmi podsjećaju Kensington Lima, a najzgodnije je da takve usporedbe nisu svedene na imitaciju jer koliko god Radić asocirao na McCartneyja, Lennona i Harrisona, Toma Pettyja, Garyja Lourisa, Robbieja Robertsona, Briana Wilsona, Davida Gilmoura, Eltona Johna ili Jeffa Lynnea, toliko je jasno da je posrijedi samosvojan i fascinantan autor.
4) Edi East Trance Blues – 35’61” iz 2020. Caminada
Starost je zajebana stvar, no Edi Maružin iz Gustafa na albumu “35’61” iz 2020. Caminada” gleda kako da je zajebe, znajući da je velika stvar ako uza sebe imaš barem jednog dobrog prijatelja, ženu kojoj vjeruješ i sposobnost da hodaš jer “Caminada” je inspirirana i dugim šetnjama Istrom. Zbog dijalektalne barijere mnogi izvan Istre ne razumiju koliko je Edi jak pjesnik koji s malo riječi duboko zasijeca u ljubav i mržnju, gušt i muku, strast i patnju, mladost i starost, eros i tanatos.
Iza radosnog optimizma leži i opominjući pesimizam, a nalete euforije smjenjuju valovi depresije, kao što hedonizam u stopu slijedi lizanje rana. Slično je i s glazbom. Koliko god njegov blues bio vickast i ležeran, toliko je prljav i nervozan. Zabavan i luckast, ali i težak i lucidan. Pomaknut i avangardan s jedne, tradicionalan i korjenit s druge strane. Stoga su “blues kante” EETB-a usporedive s onima R.L. Burnsidea i Juniora Kimbrougha, Jona Spencera i Toma Waitsa.
5) Bad Daughter – Let Me Panic
Da nije glasa Dunje Ercegović, malo tko bi mogao zaključiti da ista osoba stoji iza pjesama Lovely Quinces i skladbi Bad Daughter. Leonard Klaić osigurao joj je atraktivne glazbene “podloge” u kojima se ukusno pretapaju elektronički instrumenti i električna gitara, electro-pop i gothic-rock. Zamislite da su se Cat Power ili Laura Marling odlučile stilski primaknuti Lani Del Rey, Lykke Li, Zoli Jesus, Fever Ray, Billie Eilish i Lorde i bit ćete na tragu mijene koju je na svoj način izvela Dunja, odbacujući “street rock outfit” Lovely Quinces da bi se pred nama stvorila kao erotičnija i seksepilnija pop-kantautorica Bad Daughter.
Ako će neki njezini poklonici gunđati na konto ove mijene, od zaigrane i eksplozivne rokerice sa srcem na reveru prema tajnovitoj i pomalo mračnoj pop-zavodnici, ne bi se trebalo previše osvrtati jer Dunja u skandinavski intoniranom electro-pop noiru s gothic-rock podkontekstom pliva poput lososa u Sjevernom moru.
6) Šiza – Pristojnost iz malog prsta izgubila se u srednjem
7) The Gentleman – Hide & Seek
8) Kozmodrum – Kozmodrum
9) Šimun Matišić Quintet – Tribute To B.P.
10) Brain Holidays – Jamaican Connection
nisam znao da je urban izdao novi album a nije mi ni bitno. za mayales prvi put čujem.
Ove ne sluša ni dio bliže rodbine a kamoli neka šira publika…