Koji kurac? Je ovo nekakvo prikriveno oglašavanje?
Autori teksta pate od kompleksa, malograđanštine i autošovinizma. Možda baš stranim investitorima ponekad i paše ležerniji i neformalniji pristup “poslovnom” ručku. Sam koncept poslovnog ručka je već odmak od formalnog, ka neformalnijem, jer da nije, svaki sastanak bi bio u uredu sa odvjetnicima.
I iznijete su neistine, ne znam koji to restoran servira termički neobrađen češnjak, iskreno, nisam tome svjedočio. U niti jednu restoransku salatu ne ide češnjak, ne znam di su ga mogli nać.
“Konobar jednog fine dining restorana povjerio nam je da je vodstvo jedne poznate domaće IT tvrtke umjesto uživanja u svim slojevima okusa degustacijskog menija cijelu večer komentiralo veličinu porcija i dobacivalo neumjesne šale o odlasku na ćevape nakon večere.”
Chad domaći ITevci vs virgin konobar s kompleksima koji sudjelovanjem u fine dining neoliberalnom klasnom scammu misli da je iznad ostalih.
Fine dining nije niti luksuz, nego porez na budale srednjeg staleža koje je sramota da su “iz naroda”.
Bolje kupit 2 dionice Nvidie nego bacit novce na fine dining “iskustvo”.
Uglavnom, konobari bi htjeli docirati poduzetnicima iz STEM podrucja.
Na trenutak su me počeli tikovi hvatati, dok nisam vidio da je objavljeno 01.04.2023.
Imao sam jednom (ne)priliku razgovarat s novinarima u Netokraciji na jednu temu.
Gluplje sugovornike u životu nisam susreo, objašnjavam im kako stvari stoje a oni od početka lupetaju po svome i nikako ne ide.
Na kraju su izbacili članak za kojeg smo im zamalo poslali demant al smo shvatili da su dovoljno irelevantni da se ne isplati.
**Članak:**
Osnivači startupa teško da će zadobiti povjerenje investitora ako ne poznaju vina ili naručuju dobro pečene bifteke.
Kako prilično često ručamo s vlasnicima IT trvtki i osnivačima srtupa primijetili smo da mnogi od njih čak i u boljim restoranima naručuju vrlo jednostavnu hranu.
Ti poduzetnici o sebi vole misliti da se razlikuju od nekadašnjih socijalističkih direktora ili današnjih dužnosnika ministarstava ili javne uprave čiji se gastro domet svodi na janjetinu ili meso sa žara, ali za stolom se nažalost ponašaju kao da su isti.
Ne jednom nam se dogodilo da nas vlasnik firme koja zapošljava nekoliko stotina ljudi, i radi za ugledne inozemne klijente, na ručak pozove u neku prosječnu roštiljarnicu. Uz vrlo mnogo kaloričnog mesa sa žara obično bi naručili još i puno masnog kajmaka i ne bi se suzdržavali od konzumiranja termički neobrađenog češnjaka ili luka, što je potpuni faux pas kad su u pitanju poslovni ručkovi, čak i ako nemate više sastanaka toga dana.
Možemo samo zaključiti da pripadnici poslovne tehnološke elite…
…dubinski ne razumiju gastronomiju.
Uz ručak najčešće piju prosječne hrvatske etikete vina, vinarije i godišta ih ne zanimaju, naručuju skuplja razvikana žestoka pića za koja misle da su kvalitetna, a zapravo se radi o razvikanim etiketama prosječne cijene. Kako očekivati da netko u baru pita za selekciju ginova ako uz ručak pije konfekcijsko pivo iz masovne proizvodnje?
Bez malo boljeg poznavanja gastronomije teško je izgraditi doista internacionalni biznis ili zadobiti povjerenje internacionalnih investitora. Evo i zašto.
Ako ste na poslovnom ručku, posao ovisi o hrani!
Visokopozicionirani zaposlenik jednog velikog domaćeg startupa s globalnim ambicijama prepričao nam je nekoliko prilično škaljivih situacija u kojima menadžeri tvrtke nisu ostavili dobar dojam jer nisu poznavali gastronomiju klijenata s kojima su bili na večeri.
Konobar jednog fine dining restorana povjerio nam je da je vodstvo jedne poznate domaće IT tvrtke umjesto uživanja u svim slojevima okusa degustacijskog menija cijelu večer komentiralo veličinu porcija i dobacivalo neumjesne šale o odlasku na ćevape nakon večere.
Teško da će ijedan ozbiljan investitor iz Silikonske doline vjerovati da osnivač može izgraditi dobar biznis ako ne razumije pravila ponašanja u finom restoranu, ne zna čitati vinsku listu i amaterski naruči najskuplju bocu misleći da će ih tako impresionirati.
Kultura fine dininga izuzetno je bitna
Kultura odlaženja u restorane, a posebno kultura fine dininga izuzetno je bitna u međunarodnom poslovanju. Ako želimo da hrvatski IT doista postane globalni izvozni proizvod ne mogu ga voditi ljudi koji nemaju barem osnovno poznavanje restoranskog bontona i naručuju dobro pečeni biftek.
Domaća IT scena raste i ponosni smo na nju. Međutim, njihovi vlasnici rade doista stratešku grešku postavljanjem ureda na rubne dijelove grada ili čak van grada gdje su i oni i zaposlenici osuđeni na ispodrosječne zalogajnice ili kantine u kojima se kuhanje ne razlikuje mnogo od kučnog kuhanja.
Kad bi startupi svoje urede smještali u središte grada tad bi zaposlenici tijekom pauze za ručak mogli pojesti i fritaju sa šparogama kad su u sezoni ili sushi od masne tune uz pokoju čašu dobro ohlađenog pjenušca ili neke domaće craft pivovare.
9 comments
Ok I
Koji kurac? Je ovo nekakvo prikriveno oglašavanje?
Autori teksta pate od kompleksa, malograđanštine i autošovinizma. Možda baš stranim investitorima ponekad i paše ležerniji i neformalniji pristup “poslovnom” ručku. Sam koncept poslovnog ručka je već odmak od formalnog, ka neformalnijem, jer da nije, svaki sastanak bi bio u uredu sa odvjetnicima.
I iznijete su neistine, ne znam koji to restoran servira termički neobrađen češnjak, iskreno, nisam tome svjedočio. U niti jednu restoransku salatu ne ide češnjak, ne znam di su ga mogli nać.
“Konobar jednog fine dining restorana povjerio nam je da je vodstvo jedne poznate domaće IT tvrtke umjesto uživanja u svim slojevima okusa degustacijskog menija cijelu večer komentiralo veličinu porcija i dobacivalo neumjesne šale o odlasku na ćevape nakon večere.”
Chad domaći ITevci vs virgin konobar s kompleksima koji sudjelovanjem u fine dining neoliberalnom klasnom scammu misli da je iznad ostalih.
Fine dining nije niti luksuz, nego porez na budale srednjeg staleža koje je sramota da su “iz naroda”.
Bolje kupit 2 dionice Nvidie nego bacit novce na fine dining “iskustvo”.
Uglavnom, konobari bi htjeli docirati poduzetnicima iz STEM podrucja.
Na trenutak su me počeli tikovi hvatati, dok nisam vidio da je objavljeno 01.04.2023.
Imao sam jednom (ne)priliku razgovarat s novinarima u Netokraciji na jednu temu.
Gluplje sugovornike u životu nisam susreo, objašnjavam im kako stvari stoje a oni od početka lupetaju po svome i nikako ne ide.
Na kraju su izbacili članak za kojeg smo im zamalo poslali demant al smo shvatili da su dovoljno irelevantni da se ne isplati.
**Članak:**
Osnivači startupa teško da će zadobiti povjerenje investitora ako ne poznaju vina ili naručuju dobro pečene bifteke.
Kako prilično često ručamo s vlasnicima IT trvtki i osnivačima srtupa primijetili smo da mnogi od njih čak i u boljim restoranima naručuju vrlo jednostavnu hranu.
Ti poduzetnici o sebi vole misliti da se razlikuju od nekadašnjih socijalističkih direktora ili današnjih dužnosnika ministarstava ili javne uprave čiji se gastro domet svodi na janjetinu ili meso sa žara, ali za stolom se nažalost ponašaju kao da su isti.
Ne jednom nam se dogodilo da nas vlasnik firme koja zapošljava nekoliko stotina ljudi, i radi za ugledne inozemne klijente, na ručak pozove u neku prosječnu roštiljarnicu. Uz vrlo mnogo kaloričnog mesa sa žara obično bi naručili još i puno masnog kajmaka i ne bi se suzdržavali od konzumiranja termički neobrađenog češnjaka ili luka, što je potpuni faux pas kad su u pitanju poslovni ručkovi, čak i ako nemate više sastanaka toga dana.
Možemo samo zaključiti da pripadnici poslovne tehnološke elite…
…dubinski ne razumiju gastronomiju.
Uz ručak najčešće piju prosječne hrvatske etikete vina, vinarije i godišta ih ne zanimaju, naručuju skuplja razvikana žestoka pića za koja misle da su kvalitetna, a zapravo se radi o razvikanim etiketama prosječne cijene. Kako očekivati da netko u baru pita za selekciju ginova ako uz ručak pije konfekcijsko pivo iz masovne proizvodnje?
Bez malo boljeg poznavanja gastronomije teško je izgraditi doista internacionalni biznis ili zadobiti povjerenje internacionalnih investitora. Evo i zašto.
Ako ste na poslovnom ručku, posao ovisi o hrani!
Visokopozicionirani zaposlenik jednog velikog domaćeg startupa s globalnim ambicijama prepričao nam je nekoliko prilično škaljivih situacija u kojima menadžeri tvrtke nisu ostavili dobar dojam jer nisu poznavali gastronomiju klijenata s kojima su bili na večeri.
Konobar jednog fine dining restorana povjerio nam je da je vodstvo jedne poznate domaće IT tvrtke umjesto uživanja u svim slojevima okusa degustacijskog menija cijelu večer komentiralo veličinu porcija i dobacivalo neumjesne šale o odlasku na ćevape nakon večere.
Teško da će ijedan ozbiljan investitor iz Silikonske doline vjerovati da osnivač može izgraditi dobar biznis ako ne razumije pravila ponašanja u finom restoranu, ne zna čitati vinsku listu i amaterski naruči najskuplju bocu misleći da će ih tako impresionirati.
Kultura fine dininga izuzetno je bitna
Kultura odlaženja u restorane, a posebno kultura fine dininga izuzetno je bitna u međunarodnom poslovanju. Ako želimo da hrvatski IT doista postane globalni izvozni proizvod ne mogu ga voditi ljudi koji nemaju barem osnovno poznavanje restoranskog bontona i naručuju dobro pečeni biftek.
Domaća IT scena raste i ponosni smo na nju. Međutim, njihovi vlasnici rade doista stratešku grešku postavljanjem ureda na rubne dijelove grada ili čak van grada gdje su i oni i zaposlenici osuđeni na ispodrosječne zalogajnice ili kantine u kojima se kuhanje ne razlikuje mnogo od kučnog kuhanja.
Kad bi startupi svoje urede smještali u središte grada tad bi zaposlenici tijekom pauze za ručak mogli pojesti i fritaju sa šparogama kad su u sezoni ili sushi od masne tune uz pokoju čašu dobro ohlađenog pjenušca ili neke domaće craft pivovare.
*Ukoliko primjetite grešku kontaktirajte autora [u/Martino545](https://www.reddit.com/user/Martino545).*
> Kako očekivati da netko u baru pita za selekciju ginova ako uz ručak pije konfekcijsko pivo iz masovne proizvodnje?
Netokracija, jedi govna.