Nakon neuspjelih pokušaja tzv. “Armije RBiH” da u siječnju 1993. ovlada prostorom Travnika i protjera Hrvate, 3. lipnja 1993. Muslimansko-bošnjačka tzv. “Armija RBiH” vrši agresiju na Hrvate, napada na Dolac, Putičevo, Polje, Grahovik,…(općina Travnik).

​

https://preview.redd.it/xh0yropzv14b1.png?width=495&format=png&auto=webp&v=enabled&s=68345def95a10b266c3c8bfd7e784abfbc366b3b

Kao i u svim prilikama do tada sukob se inicirao postavljanjem Muslimansko-bošnjačkih barikada i presijecanjem prometnica ključnih za život lokalnog puka. Ovoga puta barikada je postavljena ispred naselja Slimena na putu prema Novom Travniku kroz Nević Polje.

Da misle ozbiljno o agresiji na Hrvate Muslimansko-bošnjačke snage pokazuju već 3. lipnja kada u večernjim satima napadaju svoje hrvatske susjede u naselju Polje smješteno između Slimena i Travnika i očiglednu metu muslimanskih fanatika.

Na kućnom pragu je s leđa ubijen Darko Anić od susjeda snajperiste Muslimana-bošnjaka (ime poznato obitelji) bez povoda i razloga jer nije bio u vojnoj uniformi niti je bio naoružan.

Ista sudbina zadesila je i Nedeljka Tabaka, i on je ubijen od snajperiste dok mu je bio okrenut leđima. U Travniku na isti način, od snajperiste, stradava Vilim Matić.

Vijest o smrti ove trojice vrijednih i cijenjenih ljudi brzo se pronijela Lašvanskom dolinom i unijela je u nadolazeću noć tugu, strah i neizvjesnost.

Naredni dan ne donosi smirivanje. Muslimani-bošnjaci su pod punom ratnom spremom. Želi se po svaku cijenu uvući HVO u sukob. U Polju je ubijen mladi Mario Munetić, a u obližnjim Guvnima i Ivanko Injić, obojica civili.

Pred svojom kućom na Kalibunaru ubijen je civil Krešo Skočibušić (1933.) bačenom ručnom bombom pri čemu je ranjen i njegov sin Mladen. U Gornjem Docu ubijen je Viktor Svalina (1935.), također civil i također bez povoda i razloga.

Tog 4. lipnja smrtno stradalo je 9 Hrvata od čega 5 civila. Sve se dešava kao i prethodnog dana, snajperisti nemilosrdno uzimaju živote.

Muslimani-bošnjaci tog dana pokazuju jasne nakane. Napadaju pozicije na uzvisinama Vilenice i Bukovice koje je HVO zauzeo prema Srbima i tako zaustavio njihov prodor u dolinu Lašve.

Najznačajnija je svakako Mešćema, smještena duboko prema srpskim položajima nasuprot Galice na Vlašiću koju je HVO skoro pokušao osloboditi.

Pozicija Mešćeme, poznata još iz 2. svjetskog rata, je svojevrsna kapija sa koje se može kontrolirati vrlo širok prostor u svim smjerovima. Jasno da su Srbi imali aspiracija da je zauzmu ali je HVO odlučno odbijao sve napade.

Tog 4. lipnja 1993. ta je kota mučki i potpuno neočekivano napadnuta od tzv. “Armije RBiH”. Poginuo je Vinko Pranjeta a narednog dana i Nikola Jelonjić i Drago Pejaković.

Osvajanjem Mešćeme snage tzv. “Armije RBiH” stvaraju pretpostavke za prodor prema položajima Srba na Komaru i Vlašiću. Međutim to se ne dešava, preuzima se strateška inicijativa sa jasnim planovima okrenutim prema Hrvatima i HVO-u.

Pored Mešćeme na meti Muslimansko-bošnjačkih snaga je i istočna strana Vilenice koju također drži HVO okrenut prema srpskim položajima iz pravca Komara ali i na jug prema Donjem Vakufu i Bugojnu. Tu dugačku crtu HVO je zaposjeo još 1992. i nikada je nije doveo u pitanje.

Na Vilenici pripadnici tzv. “Armije RBiH” ubijaju na kućnom pragu Jakova Hercega, 73. godišnjeg, gotovo slijepog starca. HVO uspijeva odbiti prvi udar. Poginulo je 5 bojovnika ali su položaji privremeno sačuvani.

Na suprotnoj, vlašićkoj strani, HVO je također čuvao sve dominantne visinske kote naspram Srba. Takozvana “Armija RBiH” je iznenada napala i te položaje. Posebno su se na udaru našle kote na Bukovici sa kojih pogled dopire daleko na istok prema Vitezu i dalje.

Ovdje su i planinska sela Mala i Velika Bukovica nastanjene većinskim Hrvatima. Napad na njih počeo je žestokom topničkom vatrom iz pravca Slimena gdje je bio smješten topnički divizion tzv. “Armije RBiH” pod zapovijedanjem Seje Šalaka.

Pješačke borbe se vode 4. i 5. lipnja. Mještanima Hrvatima stiže pomoć interventnih postrojbi HVO i prvi napad biva odbijen. Tzv. “Armija RBiH” su ovdje imali ozbiljne gubitke, prije svega domaćih snaga, koje godinama nakon toga žele predstaviti kao zločin HVO-a.

Treba istaći da je zapovjedništvo travničke brigade HVO, po zapovijedi Joze Leutara, u situaciji kad u Travniku više nije moglo egzistirati izmjestilo zapovjedno mjesto u obližnji Dolac na Lašvi.

Malobrojne i oskudno opremljene snage HVO su se odlučno suprotstavile prvom udaru tzv. “Armiji RBiH” na svim pravcima zaustavivši prodor. Uz put se pokušalo inženjerijski utvrditi jer HVO prema tzv. “Armiji RBiH” u Travniku nije imao uspostavljenih crta.

Procjenjujući nedostatnim snage u prostoru Slimena i Vilenice, u zoru 5. lipnja iz pravca Travnika, iz svih vojničkih potencijala napadnuti su Hrvati Doca i okolnih mjesta.

Oba zapovjedništva (u zgradi bivše željezničke postaje bilo je i zapovjedništvo 3. bojne HVO pod zapovijedanjem Franje Ljubasa) su pod topničkom vatrom. Na uzvisinama Tarabovac i Hajdarovo guvno je odskudna obrana.

Tog dana snage tzv. “Armije RBiH” ulaze u Gornji Dolac i Guvna. U Dolcu ubijaju Čedu Prošića, Srbina koji je smatrao da nema razloga za odlazak. Njegov skelet će se slučajno pronaći u obiteljskoj grobnici kada mu je godinama poslije preminula supruga.

U Docu ubijaju i Zorku Radman, staricu rođenu 1922. kao i Finku Gojanović, prognanicu iz Jajca. Tragično je i u Guvnima gdje je dan ranije ubijen Ivanko Injić.

Njegov otac Stipo je zatečen kako skuplja obiteljske uspomene pred odlazak. Ubijen je svirepo od Muslimansko-bošnjačkih pripadnika na kućnom pragu.

U isto vrijeme tzv. “Armija RBiH” po Travniku nastavlja svoj krvavi pir. U Šipoviku je ubijen Stipo Marazović, na Radića brdu Stipo Pendeš u gradu Vedrana Perčinlić i Ivan Tokić.

Dana 5. lipnja 1993. ubijeno je 17 Hrvata od čega 8 civila. HVO, izložen neviđenoj pogibiji, uspijeva nakratko formirati obranu u predjelu Ciglana u pokušaju da osigura vremena za odlazak žena i djece. No ubrzo se nalazi u okruženju Muslimansko-bošnjačkih snaga.

Ovdje ginu hrabri mladi sinovi Josip Glavaš i Ivan Žilić Bukal, obadvojica već legende za života, zapovjednici u HVO-u, prekaljeni ratnici sa vlašićkog i drugih ratišta.

Žilića (čije će ime kasnije kratko nositi škola u Novoj Biloj) njegove su ubojice dodatno masakrirale. Na Ciglani je poginuo i Josip Škulj koji je u tom ratnom metežu sa 16 godina uzeo pušku protiv Srpskog agresora, a poginuo od Muslimansko-bošnjačkog.

Ovdje je svoj život završio i Duško Lončarević (1971.), Srbin iz Slimena. Sa godinu starijim bratom Boškom javio se u HVO. Boško je poginuo 5 dana kasnije u nedalekim Budušićima u novom napadu tzv. “Armije RBiH”.

U Slimenima, pod Muslimansko-bošnjačkom kontrolom, su im u obiteljskoj kući ostali majka i otac Boro. Dana 12. srpnja 1993. Boro Lončarević je pred svojom kućom ubijen pod nerazjašnjenim okolnostima.

Snage tzv. “Armije RBiH” su dana 7. lipnja ovladale Gornjim Docem, Docem na Lašvi, Guvnima, Grahovikom i dijelom Gornjeg Putičeva, mjestima gdje su u velikoj većini živjeli Hrvati. Tog dana su definitivno ovladale i Poljem koje je prvo napadnuto.

Tu su zatekli bolesnog Jozu Rojnicu (1933.) koji nije želio otići iz svoje kuće. Ubijen je bez puno pitanja. U Polju je od pripadnika tzv. “Armije RBiH” ubijen Mirko Dujmušić – Rukica koji nije nosio oružje, mučki je ubijen od susjeda sa leđa.

I pored značajnih uspjeha od 3. do 7. lipnja 1993. dijelovi tzv. “Armije RBiH” locirani u Travniku ne uspijevaju postići zacrtane ciljeve. Nakon ovog okršaja sa Hrvatima Travnik se praktično dovodi u samoizolaciju.

Svi putni pravci su tek sada blokirani. Najdalje mu je do 6 km udaljenog Turbeta. Tzv. “Armija RBiH” iz Travnika grozničavo traži pomoć. Ona naravno stiže iz zloglasne Zenice u kojoj su od rata sklonjene brojne zloglasne Muslimansko-bošnjačke snage.

https://preview.redd.it/xdnzzltax14b1.png?width=495&format=png&auto=webp&v=enabled&s=5647237ad0333a0cdcb46eafee3f997f054975e0

Panično se vrši nova mobilizacija. Pravac Ovnak i put prema Travniku. Ozlojeđene razvojem događaja Muslimansko-bošnjačke snage na tom putu pokazuju novu brutalnost – ubijaju sve što zateknu a nosi hrvatsko i katoličko ime.

https://preview.redd.it/23g3996ex14b1.png?width=422&format=png&auto=webp&v=enabled&s=6f6794ec8aa543fcb225eb993581b4e84b080872

https://preview.redd.it/96iolgiex14b1.png?width=422&format=png&auto=webp&v=enabled&s=978100c2eb270257395c2c9e1496084a128c3c21

https://preview.redd.it/yz27cahfx14b1.png?width=422&format=png&auto=webp&v=enabled&s=c7df8e9d6b1fb668f092f5e1b172a52ae35e6419

Dana 8. lipnja 1993. učinjeno je toliko zločina koje je teško i nabrojati. Za većinu ovih događaja šira javnost gotovo i ne zna jer je Muslimansko-bošnjačkom promidžbom senzibilizirana na Srebrenicu i druga stratišta u kojima su stradali Muslimani, danas Bošnjaci.

Mnogi su s nevjericom skoro primili vijest da je broj ekshumiranih osoba na groblju sv. Ilija u Gornjem Docu kod Travnika narastao na 70. Na obližnjem pravoslavnom groblju Šarića brdo pronađeno je još 17 skeleta.

Hrvati su nakon nesretnog rata daleko najviše učinili da o njemu progovore na objektivan način ne skrivajući svoje žrtve i ne licitirajući njima. Druge su strane to politizirale do apsurda.

Kada je Dolac u pitanju razlozi su prilično jasni. Na sve moguće ali i neprihvatljive načine žele se zataškati zločini tzv. “Armije RBiH”.

7. lipnja 1993. u selu Krpeljići ubijeno je 7 Hrvata civila čija je tijela UNPROFOR sahranio u samostanskom dvorištu. Nakon toga je samostan sv. Franje Asiškog u Gučoj Gori, od nekadašnjeg hrama katoličanstva i kulturnog blaga postao je vojna baza tzv. “Armije RBiH” te potpuno devastiran, oskrnavljen i opljačkan.

Mudžahedini su unutrašnjost crkve i freske na zidovima mazali izmetom, a njihov vođa Abu Maali (Ali Ahmed Ali Hamad iz Bahreina, osuđenik u zeničkom KPD-u za teroristički napad u Mostaru 1997. bio je svjedok Haaškog suda u postupku protiv Rasima Delića) popeo se na crkveni oltar i uputio poruku “Allah je najveći. Svjedočim da nema Boga do Allaha. Pristupite molitvi, priđite spasu”.

[https://twitter.com/i/status/1665185783211278337](https://twitter.com/i/status/1665185783211278337)

Napad i mudžahedinske aktivnosti po samostanu zabilježene su i na video snimci koja je poslije korištena za prikupljanje donacije za džihad u BiH. Od 8. lipnja 1993. pa u sljedećih petnaest dana te godine, zapaljeno je više od 300 stambenih i drugih objekata u selu, imovina opljačkana i odvožena kamionima a u sačuvani dio sela uselili su se mudžahedini s obitelji i tek početkom 1997. hrvatsko stanovništvo moglo je slobodno posjetiti svoje porušene domove.

Iako je samostan sv. Franje Asiškog u Gučoj Gori služio neko vrijeme kao vojni stožer jedinicama tzv. “Armije RBiH”, mudžahedini su ga, prema riječima svjedoka Ali Hamada iz Bahreina, planirali raznijeti TNT-om, međutim, dogovorima generala Mehmeda Alagića i vodstva odreda El – Mudžahid za kog Ali Hamad tvrdi da “nijedan napad nisu izveli bez suradnje sa Armijom RBiH”, od te se ideje odustalo a travnički muftija Nusret ef. Abdidbegović u novinama Zlatni ljiljan i Radiu Travnik suptilno je najavljivao pretvaranje franjevačkog samostana u “islamski centar”.

Za travničke Hrvate pravda nije zadovoljena budući da je osuđen samo jedan izvršitelj zlodjela Abdulahim Maktouf, a nalogodavci poput Šerifa Patkovića, zapovjednika 7. muslimanske brigade, bivaju nagrađeni.

Malo je poznato da je veliki broj zločina u općini Travnik načinjen u prostoru zone odgovornosti 1. bataljuna 312. motorizirane brigade tzv. “Armije RBiH” sa sjedištem u Slimenima kojim je zapovijedao Tahir Lendo, dugogodišnji načelnik općine Travnik i vlade ŽSB.

https://preview.redd.it/wd3j7yl8y14b1.jpg?width=900&format=pjpg&auto=webp&v=enabled&s=42cf78740f8ab1af1017f606bd248052ce9603b7