Život u eri diktature ‘političke korektnosti‘: Kome smijemo, a kome ne čestitati Božić i je li proganjanje riječi uvod u proganjanje ljudi

6 comments

1. Strašnu lekciju o politički korektnome naučio sam 1956. u zagrebačkome Maksimiru. Odvela me mama u Zoološki vrt. Išao sam od kaveza do kaveza i čitao nazive životinja, pazeći osobito na one kojih nije bilo u tadašnjemu splitskome Zoološkom vrtu na Marjanu. Pa sam uočio majmuna s njuškom na bijele i crvene pruge i veoma šarenom stražnjicom. A na kavezu je pisalo: Mandril, Mandrillus sphinx L.

   “Asti, ovo da smo mi!”, začudio sam se tadašnjim svojim zvonkim sopranom s nepogrešivim naglaskom s Lučca. Okolo je sa svih strana odjeknuo smijeh, a hrabra partizanska mama se odmaknula nekoliko metara, da je ne bi tko povezao s tim neopreznim dječakom. Čim se fertutma slegla, popio sam solidnu porciju jezikove juhe, na dalmatovenetskome, da drugi ne razumiju. Lakše joj je bilo jurišati na Knin 1944. nego izdržati podsmijeh zagrebačkih dokoličara 1956., rekla mi je mnogo kasnije.

   U Dubrovniku 1973. ušli smo, moja supruga i ja, u Turistički biro. Pita ona, a čuje joj se zagrebački, a s druge strane ni mukaet. Kao da govori tunguski. I tako dvaput. Velim ja njoj, iznerviran: “Ajmo ća!” “A Vi ste naš, Mandrilo”, odvrati mi službenik, iskreno razdragan.

   U talijanskome žargonu mandrillo je opsesivan udvarač, ostentativni ženskar. Pa ti vidi.

   To je ipak dobra životna škola: kad si jednima Vlaj, a drugima Mandrilo, kako smo se i kako su nas častili u ta doba, doznaš što je korektnost, a što iskrenost. Roditelji su me poučavali da su takvi nazivi nepristojni, uvredljivi. Ali iako nekorektni, kad su izricani u svrhu podcjenjivanja, istodobno su bili i oznake identiteta. Pa sam tako, čakavac uvjerenjem, doktorirao na morlakizmu, naime na književnoj predodžbi o Vlajima, svojim pretcima.

   **VLAJI, ŠIPTARI, DIGIĆI**

   Uostalom, nisu Vlaji iznimka. Zašto više ne pišemo Šiptari nego Albanci, iako u razgovoru možda reknemo i: Šipci? Ili: Pemci, Švabe, Digići…? Naprosto zato što smo poučeni da u javnoj komunikaciji ne koristimo skupne nazive za ljude koji te nazive smatraju neprikladnima, omalovažavajućima, čak uvredljivima. Balija postoji kao prezime u Hrvatskoj, ali u istoj Hrvatskoj ima muslimana koji bi se mogli uvrijediti ako mu kažete da je balija.

   Naprosto zato što je posrijedi egzonim kojim se omalovažava. U korijenu mu je turski arabizam “bali” koji znači: pohaban, iznošen, zastario. Koristili su ga sami muslimani u Hercegovini, ne kao vjersku, nego kao klasnu razdjelnicu: gradski muslimani, na primjer u Mostaru (znam iz prve ruke), tako su zvali vlaške stočare koji su primili islam. Pa su onda taj naziv primijenili i na muslimanske seljake, podrazumijevajući da su neobrazovani i primitivni, dakle ono što se u hrvatskome veli: seljačina, srpski: gedžo, a u bosanskome novijem žargonu: papak. Onda su to prihvatili i inovjerci, nazivajući tako sve muslimane iz Bosne i Hercegovine, etnički: bošnjake.

   Engleski svećenik i povjesničar William Coxe pogrešno je shvatio značenje naziva za seljake u frankofonskoj Švicarskoj. Oni su jedan drugoga zvali crestin, što je izvorno, na primjer u staroprovansalskome, značilo: kršćanin, a onda i seljak (i u ruskome se seljak kaže: krest’janin). Budući da je u dijelu Švicarske koji je posjetio bilo poprilično maloumnih uslijed hipotireoze uzrokovane nedostatkom joda, Coxe je zaključio da je to specifičan naziv za maloumne: “Tu vrstu idiotâ […] specifičnu za Vallais zovu Cretins”, objavio je 1779. I tako je nastao pojam kreten.

   Evropsko povjerenstvo je nedavno moralo (ni prvi ni zadnji put) razjasniti svoja gledišta. Ne, kažu, nisu zabranili spominjanje Božića u čestitkama, Bože sačuvaj, upoznati su s činjenicom da je kršćanstvo dio evropskih tradicija. Samo su rekli da je nekršćanima bolje čestitati na način da se ne spomene kršćanski blagdan. I to bi, po mišljenju dama i gospode u Bruxellesu, bila inkluzivnost.

   U Rimu, gdje stoluje katolički Papa, inkluzivnost znači imati sluha za sve kulturalne razlike, a ne poništavati ono što tradiciju jednih razlikuje od tradicije drugih. Pa tako svake godine golema hanukija na rimskoj Piazzi Barberini, kojoj svaki dan pripaljuju novu svijeću, podsjeća da se židovska Hanukka u pravilu podudara s katoličkim došašćem. Jedni drugima (više) ne smetaju, jedni drugima čestitaju. Nema sablazni.
   Pa ni one lažne. U Bruxellesu je politička razina u 24 sata ispravila glupost birokratske razine. Ona je plod zelotizma, podvižništva, gorljivosti administrativne strukture, u najboljoj namjeri, onoj kakvom je popločan put u pakao. Medijska reakcija bila je brza i oštra. Brzina političke razine nije spriječila druge da 24 dana talambasaju o tome kako Evropska unija hoće “ukrasti Božić”. Jedan naš politički karikaturist je u tom pogledu povezao EU i JNA. Iz čega se vidi što je kome politički korektno.
   Barem bi blagdan morao vazda biti blag dan. Svetkovina obično podrazumijeva zajedništvo, pa je inkluzivnost dobro došla. Vjerska i ina svjetonazorska ekskluzivnost u nekim divljim narodima vodi u klanje ili bar proganjanje, od čega nas čuvali svi bozi i sve boginje, male i velike.
   Činjenica je da se u Sjedinjenim Državama Amerike – gdje se vjera u Boga propagira na dolarskim novčanicama – uvriježila i formula “Season’s Greetings”, što možemo prevesti kao prigodne čestitke za to doba godine, “se vrime godišća”, ali to je također stanovito “glajhšaltovanje”, kako se prilagodba idejnom jednoumlju nazivala u staljinistička doba, kada se kosilo što je stršalo, poput živice u francuskom parku s njegovom diktaturom simetrije.
   Podsjetili smo višeput da je Evropa već znala podleći takvu nagonu. Tridesetgodišnji rat i drugi svjetski rat su slikoviti primjeri kamo vodi ukrasno šišanje razlika, ekskluzivnost tipa “ili – ili”. Ali inkluzivnost nije ni “ni – ni”. Inkluzivnost je isključivo “i – i”, onda još poneko “i”. Ni prsti na ruci nisu isti, i njih je svrha kroz evoluciju učinila različitima, razdijelivši nekadašnju riblju peraju.
   Bruxelleski gaf samo je posljednji, vjerojatno ne i zadnji primjer u dugoj povijesti nametanja političke korektnosti, koje nije manjkalo ni u antici, na primjer kada su po Rimskom Carstvu razbijane biste i dlijetom s ploča tucana imena svrgnutih careva. Ta se praksa zvala damanatio memoriae, i sama uspomena na njih bila je prokleta i morala je biti zatrta. Kršćanstvo je to onda učinilo sa svim prethodnim kultovima, netom je postalo državna vjera.

2. tl;dr desne pahuljice imaju persecution complex?

3. Pod primjerenu kritiku “mljevenja riječi” (eng. *word mincing*) kojeg Amerika izvozi po svijetu, uvalio je i neprimjerenu implikaciju da je u redu svima naturati na nos blagdan koji većini svijeta ionako ništa ne znači. Ogroman članak, a osnova mu je logička greška.

4. Mali ispravak: pederast je i u hrvatskom pedofil, a mulat nije od mazge nego, vidi čuda, od mule.

   A što se tiče cijelog teksta, meni je zanimljivo kako cijela Europa prihvaća američke ili bar anglosaksonske jezične i povijesne probleme, a svojima se rijetko bavi. Danas se više na hrvatskom više raspravlja o npr. Afroamerikancima nego o svim domaćim manjinama, što mi je bezveze. Mnogi europski jezici se bave riječima kao master-slave, a ne bave se riječju robot iako nema nikakve logike da prvo bude problematično, a drugo ne.

5. Ako se ne smije govoriti Bozic, onda se ne smije govoriti Valentinovo nego blagdan jer ipak valentinovo dolazi od Sv. Valentina pa bi moglo nekoga uvrijediti. I tako dalje.

6. Koji ovo kurac, meni mater još izvaljuje ” vidila sam onog nigera, sicas se iz osnovne?” mrtva ladna kad ga vidi u gradu. a za pedere, siptare, itd da ne govorimo, to je posta dio jezika odavno