18. srpnja 1993. Muslimansko-bošnjačka takozvana “Armija RBiH” potpomognuta Mudžahedinima vrši agresiju na Hrvate Bugojna. Ubili su 125 Hrvata (5 djece, 80 odrasla civila i 40 zarobljenih pripadnika HVO), 14.000 Hrvata protjerano, kroz logore prošlo 3.316 Hrvata.

https://preview.redd.it/lp6mb750tocb1.png?width=495&format=png&auto=webp&s=b8bfe6f7c4e38c28c6fec42e008c26530844306d

https://preview.redd.it/w6o0ron0tocb1.jpg?width=383&format=pjpg&auto=webp&s=327fd35c205b1ee315bd2a0ce6eaf9470cc8f553

Sud u BiH je utvrdio da je etničko čišćenje Hrvata u Bugojnu bio “udruženi zločinački pothvat Armije Republike Bosne i Hercegovine i njezinog političkog vodstva u Bugojnu kojemu je cilj bio etnički očistiti Bugojno od hrvatskog stanovništva.”

Sud u BiH je utvrdio da je etničko čišćenje Hrvata u Bugojnu bio “udruženi zločinački pothvat Armije Republike Bosne i Hercegovine i njezinog političkog vodstva u Bugojnu kojemu je cilj bio etnički očistiti Bugojno od hrvatskog stanovništva.”

Katoličke crkve u Kandiji, Glavicama i Humcu teško su oštećene, a u temelje crkve Sv. Ante u središtu Bugojna bio je postavljen eksploziv. Stradale su i kapelice te neki od nadgrobnih spomenika u svih 12 katoličkih groblja na području općine.

Poslijeratni povratak Hrvata usporili su brojni napadi Muslimana-bošnjaka (fizički napadi i prijetnje; do rujna 1996. godine zabilježeno ih je 995.).

Kroz 58 logora Muslimansko-bošnjačke tzv. “Armije RBiH” u općini Bugojno prošlo je 3.316 Hrvata, od kojih 658 pripadnika HVO-a, svi ostali civili, djeca, žene, starci. U logorima su zatočenici bili zlostavljani fizički i psihički, od čega su mnogi preminuli i ubijeni.

Oni koji su preživjeli, nakon 8 mjeseci zatočeništva, pušteni su 19. ožujka 1994. godine (temeljem Washingtonskog sporazuma). U logoru “Stadion”, ali i u drugima na području općine Bugojno, zatvorenici su ostali punih osam mjeseci, točnije do 19. ožujka 1994. godine.

https://preview.redd.it/eoh47r6etocb1.jpg?width=900&format=pjpg&auto=webp&s=3da3b81abf53cbb3acfb8b9bcdf24b32faa76d1c

U početku je u tome logoru bilo oko 300 zatvorenika, na površini od oko 70 metara četvornih, pod zazidanim betonskim stepenicama. Kada su predstavnici Međunarodnog crvenog križa došli u Bugojno krajem rujna 1993. godine i vidjeli kakvo je stanje u tom logoru, izjavili su kako je to “najgori logor koji su vidjeli u Bosni i Hercegovini”, a taj su užas potvrdili i europski promatrači koji su u logoru bili 8. studenoga 1993. godine.

​

https://preview.redd.it/5l82en1jtocb1.png?width=510&format=png&auto=webp&s=390652ed8cd7492b4d5b71efcca7ef10bb6a1727

Hrvatska stratišta u bugojanskoj općini su mnogobrojna. Lokacije s dvije i više žrtava: Vrbanja 4, Jablanje 5, Glavice 4, Odžak 7, Zlavast 2, Kula 3, Goruša 4, Vučipolje 5, Gračanica 17, grad Bugojno 20.

Još ni danas se ne zna gdje su posmrtni ostaci 15 uglednih bugojanskih Hrvata, civila, koji su odvedeni iz logora. Godine 2020. nađeni su posmrtni ostatci 4 bugojanska Hrvata (od 19). U Bugojnu i okolici ubijena su 54 Hrvata civila prije i nakon ratnih sukoba

https://preview.redd.it/55zjpqcptocb1.jpg?width=900&format=pjpg&auto=webp&s=a806ab846a3d3f45a022ec4057890632c3bef0a7

U bugojanskoj općini minirano je i zapaljeno 2.550 hrvatskih objekata. Potpuno su uništena sela Kandija, Goruša, Humac, Zanesovići, Udurlije, Lug, Rosulje, Crniče i Lenđerovina u kojima je živjelo većinsko hrvatsko stanovništvo.

U selima s mješovitim stanovništvom kuće i gospodarske zgrade Hrvata su spaljene ili minirane. U samom gradu Bugojnu hrvatske četvrti su spaljene, minirane i opljačkane.

Katoličke crkve i grobovi su devastirani. U Drvetinama je zapaljena crkva; ostali su samo goli zidovi, a spaljen je i župni stan i u njemu 8 tisuća knjiga hrvatske i svjetske literature.

U Kandiji je na crkvi napisano “ovo će biti džamija, Armija BiH”. Velika crkva sv. Ante Padovanskoga u gradu je nekoliko puta oštećena i minirana.

Kronologija zločina nad Hrvatima Bugojna: 3. prosinca 1992. godine Muslimani-bošnjaci bombom ubijaju učenika Danijela (Vinka) Jurišića.

Od siječnja do srpnja 1993. godine u gradu Bugojnu bilo je više ubojstava Hrvata, i u selu Mandalac počinjeno je više ubojstava Hrvata od strane Muslimana-bošnjaka.

Na punktu u Vrbanji, dok još nije bilo otvorenog sukoba, 17. srpnja 1993. pripadnici tzv. “Armije RBiH” zaustavili su vozilo u kojemu su bili pripadnici HVO-a te ubili 3 vojnika HVO-a bez ikakva obrazloženja.

Jedan od mudžahedina poslije pucnjave na vojnike HVO-a kleknuo je u lokvu krvi ubijenih i obrednom se zahvalom klanjao Alahu. 17. srpnja 1993. Pripadnici tzv. “Armije RBiH” ubili su hrvatskog civila. Ubijen je dok se vozio kroz Vrbanju.

18. srpnja počeo je opći napad na položaje HVO-a. Do 28. srpnja 1993. dovršeno je zauzimanje Bugojna od strane Muslimana-bošnjaka te protjerivanje Hrvata. Muslimani-Bošnjaci su izvršili potpuno etničko i kulturno čišćenje Hrvata iz Bugojna.

22. srpnja 1993. godine Muslimansko-bošnjačko Ratno predsjedništvo donijelo je odluku da se općina Bugojno očisti od Hrvata. Na čelu predsjedništva bio je Dževad Mlaćo.

24. srpnja 1993. Muslimani-bošnjaci su pozvali pripadnike HVO-a i civile na predaju pa dolazi do predaje 1., 2. i 3. bojne HVO-a. Nakon predaje odvajaju se vojna lica od civila.

Nakon toga započinje pljačka hrvatske imovine, miniranje i paljenje hrvatskih kuća. Preostali Hrvati utočište su potražili u Župnoj crkvi sv. Ante, u župnom uredu i u nekim selima. U gradu je u prvi mah ostalo 3.500 Hrvata, ali se ubrzo taj broj smanjuje progonom.

Preko 350 ih je zatočeno u logore u: Kulturno-sportskom centru, zgradi Gimnazije, OŠ “Vojin Paleskić”, u logoru na stadionu Iskra, Banci BiH, Ljubljanskoj banci i OŠ “Stipe Đereka”.

Oni su tu bili izvrgnuti maltretiranju, raznim načinima mučenja i ponižavanja, gladovanju i prljavštini. Protjerano je 14.000 Hrvata iz općine Bugojno; ostalo je oko 3.000 Hrvata, ali se taj broj kasnije još smanjio daljnim progonom.

Hrvati su bježali preko minskih polja i preko srpskih položaja spašavajući živote. Srbi su zarobili dio njih i odveli ih u logor u Bijeljini. Muslimani-bošnjaci su počinili ratni zločin (ubijanje, maltretiranje u logorima, silovanja te uništavanja i otuđivanja imovine).

https://preview.redd.it/ioszcoc5yocb1.png?width=488&format=png&auto=webp&s=d7ee72406e687ed0caba9711536f26428e8577a4

U Bugojnu je 19 bugojanskih Hrvata odvedeno iz logora “Stadion” i izgubio im se svaki trag. Muslimansko-bošnjačka strana ne želi kazati gdje su tijela ubijenih. Godine 2020. nađeni su posmrtni ostatci 4 bugojanska Hrvata, a za 15 se još ne zna gdje su posmrtni ostatci.

https://preview.redd.it/1sb9r029yocb1.jpg?width=900&format=pjpg&auto=webp&s=bcb7c82c7ac6512e8526f1a37ccc157fa53abc32

U općini Bugojno u borbama tzv. “Armije RBiH” i HVO-a poginulo je 175 hrvatskih branitelja HVO-a, a više od 350 je zarobljeno (ovi nisu svrstani u kategoriju ratnog zločina pošto se radi o borbi) .

Prema popisu stanovništva iz 1991. godine u Bugojnu su živjela 16.031 Hrvata, što je činilo 34,2% ukupnog stanovništva općine; 42,1% stanovništva bilo je Muslimana-bošnjaka, a 18,9% Srba, te 5,3% ostalih.

Prema popisu stanovništva iz 2013. godine broj Hrvata se smanjio za 10.264 (64,03%). Hrvati su u bugojanskoj općini, prije rata, posjedovali 65% najkvalitetnijeg zemljišta.

Za ratnog sukoba demografska struktura bugojanske općine potpuno je promijenjena jer su Hrvati i Srbi protjerani od strane Muslimana-bošnjaka. U domove Hrvat i Srba uselile su se mnogobrojne Muslimansko-bošnjačke izbjeglice s područja Republike Srpske.

Muslimansko-bošnjačko vojno i političko vodstvo umjesto na oslobađanje svojih prostora pod srpskom okupacijom okrenuli su se na prostore Hrvata s ciljem etničkog čišćenja i nadoknade izgubljenog prostora od Srba, time napadajući i otimajući imovinu Hrvata.

Rat za Bugojno počeo je 18. srpnja 1993. godine napadom Muslimana-bošnjaka na Hrvate, a završio 28. srpnja 1993. Muslimansko-bošnjačka tzv. “Armija RBiH” zauzele je grada, ubile istaknute Hrvate i političare, te prognale 14.000 bugojanskih Hrvata.

Nakon što je počela Srpska agresija na BiH Hrvati i Muslimani-bošnjaci zajedno su pripremali obranu protiv srpske agresije, ali Muslimani-bošnjaci ubrzo napuštaju savez s Hrvatima jer njihov vođa, Alija Izetbegović, poručuje: “Ovo nije naš rat”.

Srpska agresija na Bugojno započinje u svibnju 1992. godine. Do kraja te godine u općinu Bugojno došlo je više od 20.000 Muslimana-bošnjaka prognanih od strane Srba. To je poremetilo nacionalnu strukturu i započinju provokacije i napadi Muslimana-bošnjaka na Hrvate.

Muslimani-bošnjaci tjeraju Hrvate s njihovih ognjišta i zauzimaju njihove domove. Početkom 1993. godine Muslimani-bošnjaci se otvoreno suprotstavljaju Hrvatima, skidaju hrvatske zastave i pale ih. Već prvi napad na Hrvate u Bugojnu dogodio se prosinca 1992. godine.

Rat je u općini Bugojno u potpunosti izmijenio nacionalnu strukturu, broj Muslimama-bošnjaka se povećao na račun Hrvata i Srba. Danas u Bugojnu živi mali broj Srba. Hrvata (povratnika) ima nekoliko tisuća prema podatcima župnih ureda.

[FTV 60 minuta ratni zločini u Bugojnu.](https://youtu.be/M9_YGd-jVM4)

Bugojanski Hrvati su prvo stradali od Srba, a poslije od Muslimansko-bošnjačkog agresora. Najveći egzodus preživjeli su tijekom agresije tzv. “Armije RBiH” koji je počeo u ljeto 1993. godine. Tijekom rata ubijeno je 311 Hrvata.

[FTV 60 minuta ratni zločini u Bugojnu drugi dio](https://youtu.be/w5SQ0cbfmIU)

Prema podacima uzetim iz knjige “Poginuli pripadnici HVO-a i civilne žrtve rata od 1991. do 1997. godine”, autora Bugojanca Ante Viskovića Daltona, među ubijenima bilo je i oko 80 civila.

[Bugojno 28. srpanj 1993. HVO-ABIH](https://www.youtube.com/watch?v=JlJSthpYQUM)

Djeca i starci također su hladnokrvno ubijani. Najmlađa žrtva bio je devetogodišnji Danijel Jurišić, a najstarija 90-godišnja Mara Barišić. Među stradalima su i Dario Barišić (10 godina), Dražen Klarić (12 godina), Mario Kasalo (15 godina).

Pripadnici tzv. “Armije RBiH” ubili su i nemoćne starce, 76-godišnju Faniku Harambašić, 86-godišnjeg Franu Kirna te 87-godišnjeg Ivu Viskovića.

Uz strašne ljudske žrtve, bugojanski Hrvati tijekom rata pretrpjeli su i goleme materijalne gubitke; 2.550 obiteljskih kuća u vlasništvu Hrvata opljačkano je i porušeno, a 1.700 njih srušeno je do temelja.

Ivica Mlivončić je u svojoj knjizi “Zločin s pečatom” poimence spomenuo civile žrtve Muslimansko-bošnjačkog zločina u općini Bugojno (više od 80 žrtava).

Također je naveo imena 45 ratnih zarobljenika koje su pripadnici tzv. “Armije RBiH” ubili te imena bugojanskih zatočenika (njih 19) koji su odvedeni iz Muslimansko-bošnjačkog logora u nepoznato.

Od srpnja do kraja 1993. godine iz logora u Pruscu odvedeni su: Marko Bartulović, Niko Džaja, Jadranko Gvozden, Frano Jezidžić, Mihovil Strujić i Stipica Zelić. U kolovozu 1993. godine iz Gimnazije je odveden Marijo Subašić.

Iz logora na Stadionu njih 11 evidentirali su predstavnici Međunarodnog crvenog križa pri posjeti logoru 28. rujna 1993. godine. Iz Stadiona su nasilno odvedeni: Branko Crnjak (odveden 25. srpnja 1993. godine), Nikica (Dragutina) Miloš, Anto Markulj, Ivo Miloš i Nikica (Joze) Miloš (odvedeni početkom listopada 1993.), Niko Zlatunić i Zdravko Juričić (odvedeni 7. listopada 1993.), Miroslav Dilber, Dragan Erkapić (odvedeni 25. listopada 1993. godine), Perica Crnjak (odveden 29. listopada 1993.), Perica Kovačević, Dragan Miličević i Zoro Galić (odvedeni su 15. studenoga 1993.). Za posmrtnim ostatcima 15 bugojanskih civila Hrvata još se traga.

Pronađena su tijela 4 bugojanska Hrvata, 2020. godine: Analizom DNK uzoraka, koja je obavljena u laboratoriju Međunarodnog povjerenstva za nestale osobe u Haagu, utvrđeno je kako tijela pripadaju Zoranu Galiću, uz čije posmrtne ostatke je pronađena i iskaznica Međunarodnog crvenog križa, Draganu Miličeviću, Anti Markulju i Franji Jezidžiću.

https://preview.redd.it/kd8n191wzocb1.jpg?width=340&format=pjpg&auto=webp&s=17a4a25bdafc711ca4b2791ddce56ff655e2599b

Radi se o ratnom zločinu Muslimanske vlasti nisu dopustile UNPROFOR-u kao ni SFOR-u da istraži što se dogodilo sa zatočenicima koji su odvedeni iz logora. Ratni predsjednik općine Bugojno Dževad Mlaćo i Selmo Cikotić glavni su krivci za nestanak/ubojstvo bugojanskih Hrvata.

Prve prijave podnesene su u studenom 1994. godine, a glavni odgovorni za zločine i progon Hrvata Bugojna su: Dževad Mlaćo (ratni i poratni načelnik bugojanske općine), Selmo Cikotić, Zeir Mlivo, Abdulah Jeleč, Senad Dautović, Enes Handžić, Musajb Kukavica, i drugi.

U svom je dnevniku Mlaćo zapisao kako “Hrvate Bugojna treba istrijebiti”, da “legalno ni jedan hrvatski civil ne smije biti zatvoren” i da “tajno, sve hrvatske čelnike treba pobiti”.

https://preview.redd.it/0pkze8910pcb1.png?width=568&format=png&auto=webp&s=967ad63e2b9eb81c9b4a1ca24a2b3581a4f72f70

Neki od njih danas zauzimaju visoke položaje u institucijama vlasti na razini općine, županije (kantona) i Federacije BiH. Tako Selmo Cikotić, iako optužen kao jedan od odgovornih, trenutno danas obnaša funkciju Ministra sigurnosti BiH.

https://preview.redd.it/75qa32p40pcb1.png?width=494&format=png&auto=webp&s=4b609c630f944e6e1a3cfd34054b7fe28dfeb1fb

U veljači 2008. počelo je suđenje članovima Muslimansko-bošnjačkog Ratnog predsjedništva Bugojna, Nisvetu Gasalu, Musajbu Kukavici i Senadu Dautoviću i spomenutom Dževadu Mlaći.

​

https://preview.redd.it/59re2dm70pcb1.png?width=460&format=png&auto=webp&s=7d3a967ae95aaa599250c5fa8ccd72d8b39bcd8b

Gasal je bio zapovjednik zloglasnog logora “Stadion”, Kukavica zapovjednik straže u logoru, a Dautović zapovjednik Stanice javne sigurnosti u Bugojnu.

U studenom 2011. Dautović je nepravomoćno osuđen na 13 godina zatvora zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva u Bugojnu, a osuđen je i za ratni zločin protiv ranjenika i ratnih zarobljenika.

U presudi je navedeno da je Dautović svjesno sudjelovao u zločinačkom pothvatu. Gasal je osuđen na šest godina zatvora. Kukavica je zbog nedostatka dokaza oslobođen optužbi.

Bivši pripadnik tzv. “Armije RBiH” Osman Šego osuđen je na pet godina zatvora nakon što je priznao krivnju za sudjelovanje u ratnim zločinima počinjenim nad Hrvatima u Bugojnu. Osuđen je i Enes Handžić, koji je priznao krivnju, na 8 godina zatvora.

Glavni krivci, Muslimansko-bošnjačko političko i vojno vodstvo, za počinjene zločine u općini Bugojnu nisu kažnjeni. Pravda ne postoji, što upravo prikaziva selektivno “suđenje” sa mizernim kaznama, no jedan zaključak suda je veoma važan za upamtiti, a sud u BiH je utvrdio:

\- “Etničko čišćenje Hrvata u Bugojnu bio je udruženi zločinački pothvat Armije Republike Bosne i Hercegovine i njezinog političkog vodstva u Bugojnu kojemu je cilj bio etnički očistiti Bugojno od hrvatskog stanovništva.”

Nikada zaboraviti.

​

https://preview.redd.it/fw70apel0pcb1.jpg?width=900&format=pjpg&auto=webp&s=1570951d9ef17a09bf684b70ef9a5884bdb1aee4

​

​

​



by mramorandum