Oko 150.000 izbjeglih, više od 22.000 spaljenih kuća i gospodarskih objekata, preko 600 ubijenih civila, a samo tri podignute optužnice za ratne zločine te dva pravomoćno osuđena počinitelja. Rezultat je to rada domaćeg pravosuđa u posljednjih 28 godina, koliko se ovih dana navršava od početka “Oluje”, akcije hrvatske vojske i policije. Štoviše, mnogi od zločina počinjenih tokom i nakon “Oluje” još uvijek nisu ni istraženi, a sve su manji izgledi da će ikada biti procesuirani.
Utoliko su sve važnije geste koje doprinose širem sagledavanju ratnih stradanja i idu u smjeru odavanja pijeteta žrtvama bez obzira na njihovu nacionalnost, kao i dokumentiranja činjenica o ljudskim gubicima. Zahvaljujući takvim inicijativama, a koje prvenstveno dolaze iz nevladinih udruga, od zaborava je otrgnuto desetero civila, od čega šest starijih žena, ubijenih u periodu između 4. i 8. kolovoza 1995. na području Doljana, nedaleko od Otočca. U sjećanje na njih, Srpsko narodno vijeće ovogodišnju će komemoraciju za stradale u “Oluji” održati u tom ličkom selu.
U kolovozu 1995. kroz Doljane, koji su prema popisu iz 1991. godine imali 548 stanovnika, dominantno Srba, kretao se dio kolone izbjeglica iz okolnih mjesta, Poduma, Škara, Glavaca i Zalužnice, i to u pravcu Plitvičkog Ljeskovca, Gračaca, Bjelopolja, pa Sanskog Mosta prema Banjoj Luci. Svi koji im se nisu pridružili, a prema podacima organizacija civilnog društva riječ je o ukupno 13 osoba, pri čemu su trojica muškaraca imala vojni status, likvidirani su u svojim domovima. Dio ih je zapaljen zajedno s kućama.
Ubojstva u Doljanima nisu bila obuhvaćena predmetom koji se u Hagu vodio protiv Gotovine, Markača i Čermaka. Međutim, Doljani se u haškoj dokumentaciji spominju u kontekstu paljevine koju su iza sebe ostavljale hrvatske snage
Najstarija među njima, Staka Jović, u trenutku smrti imala je 87 godina, a ubijena je u prvim danima “Oluje” i pokopana u blizini vlastite kuće. Istraživači Documente – Centra za suočavanje prošlošću, koji na terenu bilježe ljudske gubitke, došli su do informacija da je njeno tijelo u međuvremenu ekshumirano i identificirano te sahranjeno na mjesnom groblju u obližnjem Podumu. U selu je tokom “Oluje” ostala i Milka Čurčić, rođena 1912. godine, kojoj je zapaljena obiteljska kuća. Njene posmrtne ostatke godinama nakon rata u dvorištu je pronašao srodnik, nakon čega su sahranjeni na groblju u Doljanima.
Na istom groblju 1999. sahranjena je i 80-godišnja Zorka Hrkalović koja je, prema navodima svjedoka, ubijena oko 5. kolovoza 1995., a njeno tijelo prvotno je bilo pokopano uz ogradu spaljenog joj ognjišta. Prema podacima kojima raspolažu u Documenti, na popisu žrtava iz Doljana je i Marija Jović (1910.), koja je u momentu stradavanja bila nepokretna pa se o njoj brinula susjeda. Pronađena je mrtva u krevetu i pokopana je u blizini kuće, a pretpostavlja se da je u međuvremenu sahranjena na groblju u Podumu.
Među ubijenim starijim ženama u Doljanima, selu koje prema posljednjem popisu stanovništva iz 2021. broji 75 stanovnika, dvije se još uvijek vode kao nestale: Jela Mandić i Danica Narančić. Po saznanjima, Mandić, rođena 1912. godine, zapaljena je u svojoj kući, a tijelo je navodno posve izgorjelo pa posmrtni ostaci, za kojima je do svoje smrti tragao njen sin Milan, nisu pronađeni. U evidenciji nestalih osoba na teritoriju Hrvatske i dalje je ime Danice Narančić (1913.), koja je “Oluju” dočekala živeći u zajedničkom domaćinstvu s nećakom Mladenom Hrkalovićem i njegovom obitelji. Odbila je napustiti kuću i priključiti se izbjegličkoj koloni. Dan nakon završetka akcije, u Doljane je iz Otočca došao njen rođak i u dvorištu kuće Hrkalovića pronašao nagorjelo tijelo.
Pošto je pretpostavio da se radi o Daničinim posmrtnim ostacima, o svemu je obavijestio policiju koja mu je savjetovala da kosti privremeno pokopa u blizini spaljene kuće. “To je i učinio, no u međuvremenu je mjesto ukopa zaraslo te je u nekoliko navrata postavljan i novi križ. Na zahtjev drugog nećaka Miroslava Mandića, u listopadu 2013. tijekom provedbe ekshumacije na lokaciji ukopa ništa nije pronađeno. Pretpostavlja se da su posmrtni ostaci prekopani i izmješteni prilikom postavljanja rasvjetnih tijela u selu, jer su radovi vršeni i uz kuću obitelji Hrkalović, na dijelu gdje su kosti bile pokopane, a u to vrijeme obitelj se još nije bila vratila u selo”, navode iz Documente, uz napomenu da se Danica Narančić u evidenciji nestalih vodi pod djevojačkim prezimenom Ognjenović.
Pod još uvijek nerazriješenim okolnostima nestao je i 75-godišnji Stojan Vukmanović, koji je također ostao kod kuće u “Oluji”. U evidenciji nestalih RH do danas se navodi i ime 56-godišnjeg Petra Hrkalovića, za kojeg se pretpostavlja da je ubijen i zapaljen u vlastitoj kući. Kao nestali u Doljanima vodili su se i Đorđe Vlaisavljević (1937.) iz sela Podum i Nikola Stojanović (1927.) iz obližnjih Škara. Vlaisavljevićevo tijelo naposljetku je pronađeno između Rudopolja i Babina Potoka, na šumskom putu kojim su se u izbjeglištvo kretali njegovi sumještani, dok je Stojanovićevo otkriveno nekoliko dana nakon “Oluje” ispod stubišta jedne kuće u Doljanima, gdje se bio sklonio kod prijatelja.
Za ratne zločine u selu kraj Otočca do danas nitko nije odgovarao. Prema podacima kojima raspolažu Novosti, taj zločin još uvijek je u “fazi istrage”. Navedena ubojstva nisu bila obuhvaćena ni predmetom koji se pred Međunarodnim kaznenim sudom u Hagu vodio protiv Ante Gotovine, Mladena Markača i Ivana Čermaka. Međutim, Doljani se u haškoj dokumentaciji spominju u kontekstu paljevine koju su iza sebe ostavljale hrvatske snage. Edward Flynn, voditelj jednog od akcijskih timova za ljudska prava Ujedinjenih nacija u nekadašnjem Sektoru Jug u razdoblju od 7. kolovoza do sredine rujna 1995., posvjedočio je da je 24. kolovoza, više od dva tjedna nakon službenog završetka “Oluje”, u Doljanima vidio pet kuća u plamenu, “a na najviše dva kilometra odatle policajce i pripadnike HV-a koji su se odmarali”. Na tom području, rekao je dalje haškim istražiteljima, vidio je i “otprilike 25-30 kuća koje su kratko prije toga spaljene”.
Jedini postupak koji se vodio pred hrvatskim pravosuđem je onaj za naknadu nematerijalne štete koji su 2005. pokrenule obitelji žrtava. Radi se o Svetku Hrkaloviću i Nadi Narančić, djeci ubijene Zorke Hrkalović. Budući da su odbijeni pred svim hrvatskim pravosudnim instancama, na kraju su, kao i većina ostalih civilnih žrtava rata, dogurali do Europskog suda za ljuska prava u Strasbourgu. Međutim, njihov zahtjev, u kojem su istaknuli kako nadležna tijela u Hrvatskoj nisu provela učinkovitu istragu stradavanja njihove majke, naposljetku je u studenom 2021. proglašen nedopuštenim jer nije podnesen unutar propisanog šestomjesečnog roka.
Kolekcija whataboutizama na postu krece za 3… 2… 1…
Ove godine su malo ranije krenili kmečat.
A ono, ovdje su u komentarima postova o ratnim zločinima nad hrvatima vrlo česti oni “jebo vas rat više prošlo je 30 godina let it go” Tako da mislim da ću samo copy-paste taj sentiment ovdje. Jebiga dogodilo se al šta sad prošlo je 30 godina treba se okrenut budućnosti.
Uvrijediti cu mnoge zbog ove izjave.
Bio sam na banovini kod rijeke kupe nedugo poslije rata. Obiteljski prijatelj me provozao po krajoliku i pokazivao mi spomen ploče po selima i mjestima di su koji ubijeni. Poslje toga smo prosli nekoliko sela sa vecinom srpskim stanovništvom i odgovorio na pitanje o spaljenim kucama. Oni su palili, pljačkali i ubijali nase, onda smo mi njima vratili istom mjerom.
Covjek je bio dragovoljac u ratu.
Srbi su još dobro prošli, zabrij da su doživjeli sudbinu jugoslavenskih Nijemaca nakon ww2
7 comments
**Članak:**
Oko 150.000 izbjeglih, više od 22.000 spaljenih kuća i gospodarskih objekata, preko 600 ubijenih civila, a samo tri podignute optužnice za ratne zločine te dva pravomoćno osuđena počinitelja. Rezultat je to rada domaćeg pravosuđa u posljednjih 28 godina, koliko se ovih dana navršava od početka “Oluje”, akcije hrvatske vojske i policije. Štoviše, mnogi od zločina počinjenih tokom i nakon “Oluje” još uvijek nisu ni istraženi, a sve su manji izgledi da će ikada biti procesuirani.
Utoliko su sve važnije geste koje doprinose širem sagledavanju ratnih stradanja i idu u smjeru odavanja pijeteta žrtvama bez obzira na njihovu nacionalnost, kao i dokumentiranja činjenica o ljudskim gubicima. Zahvaljujući takvim inicijativama, a koje prvenstveno dolaze iz nevladinih udruga, od zaborava je otrgnuto desetero civila, od čega šest starijih žena, ubijenih u periodu između 4. i 8. kolovoza 1995. na području Doljana, nedaleko od Otočca. U sjećanje na njih, Srpsko narodno vijeće ovogodišnju će komemoraciju za stradale u “Oluji” održati u tom ličkom selu.
U kolovozu 1995. kroz Doljane, koji su prema popisu iz 1991. godine imali 548 stanovnika, dominantno Srba, kretao se dio kolone izbjeglica iz okolnih mjesta, Poduma, Škara, Glavaca i Zalužnice, i to u pravcu Plitvičkog Ljeskovca, Gračaca, Bjelopolja, pa Sanskog Mosta prema Banjoj Luci. Svi koji im se nisu pridružili, a prema podacima organizacija civilnog društva riječ je o ukupno 13 osoba, pri čemu su trojica muškaraca imala vojni status, likvidirani su u svojim domovima. Dio ih je zapaljen zajedno s kućama.
Ubojstva u Doljanima nisu bila obuhvaćena predmetom koji se u Hagu vodio protiv Gotovine, Markača i Čermaka. Međutim, Doljani se u haškoj dokumentaciji spominju u kontekstu paljevine koju su iza sebe ostavljale hrvatske snage
Najstarija među njima, Staka Jović, u trenutku smrti imala je 87 godina, a ubijena je u prvim danima “Oluje” i pokopana u blizini vlastite kuće. Istraživači Documente – Centra za suočavanje prošlošću, koji na terenu bilježe ljudske gubitke, došli su do informacija da je njeno tijelo u međuvremenu ekshumirano i identificirano te sahranjeno na mjesnom groblju u obližnjem Podumu. U selu je tokom “Oluje” ostala i Milka Čurčić, rođena 1912. godine, kojoj je zapaljena obiteljska kuća. Njene posmrtne ostatke godinama nakon rata u dvorištu je pronašao srodnik, nakon čega su sahranjeni na groblju u Doljanima.
Na istom groblju 1999. sahranjena je i 80-godišnja Zorka Hrkalović koja je, prema navodima svjedoka, ubijena oko 5. kolovoza 1995., a njeno tijelo prvotno je bilo pokopano uz ogradu spaljenog joj ognjišta. Prema podacima kojima raspolažu u Documenti, na popisu žrtava iz Doljana je i Marija Jović (1910.), koja je u momentu stradavanja bila nepokretna pa se o njoj brinula susjeda. Pronađena je mrtva u krevetu i pokopana je u blizini kuće, a pretpostavlja se da je u međuvremenu sahranjena na groblju u Podumu.
Među ubijenim starijim ženama u Doljanima, selu koje prema posljednjem popisu stanovništva iz 2021. broji 75 stanovnika, dvije se još uvijek vode kao nestale: Jela Mandić i Danica Narančić. Po saznanjima, Mandić, rođena 1912. godine, zapaljena je u svojoj kući, a tijelo je navodno posve izgorjelo pa posmrtni ostaci, za kojima je do svoje smrti tragao njen sin Milan, nisu pronađeni. U evidenciji nestalih osoba na teritoriju Hrvatske i dalje je ime Danice Narančić (1913.), koja je “Oluju” dočekala živeći u zajedničkom domaćinstvu s nećakom Mladenom Hrkalovićem i njegovom obitelji. Odbila je napustiti kuću i priključiti se izbjegličkoj koloni. Dan nakon završetka akcije, u Doljane je iz Otočca došao njen rođak i u dvorištu kuće Hrkalovića pronašao nagorjelo tijelo.
Pošto je pretpostavio da se radi o Daničinim posmrtnim ostacima, o svemu je obavijestio policiju koja mu je savjetovala da kosti privremeno pokopa u blizini spaljene kuće. “To je i učinio, no u međuvremenu je mjesto ukopa zaraslo te je u nekoliko navrata postavljan i novi križ. Na zahtjev drugog nećaka Miroslava Mandića, u listopadu 2013. tijekom provedbe ekshumacije na lokaciji ukopa ništa nije pronađeno. Pretpostavlja se da su posmrtni ostaci prekopani i izmješteni prilikom postavljanja rasvjetnih tijela u selu, jer su radovi vršeni i uz kuću obitelji Hrkalović, na dijelu gdje su kosti bile pokopane, a u to vrijeme obitelj se još nije bila vratila u selo”, navode iz Documente, uz napomenu da se Danica Narančić u evidenciji nestalih vodi pod djevojačkim prezimenom Ognjenović.
Pod još uvijek nerazriješenim okolnostima nestao je i 75-godišnji Stojan Vukmanović, koji je također ostao kod kuće u “Oluji”. U evidenciji nestalih RH do danas se navodi i ime 56-godišnjeg Petra Hrkalovića, za kojeg se pretpostavlja da je ubijen i zapaljen u vlastitoj kući. Kao nestali u Doljanima vodili su se i Đorđe Vlaisavljević (1937.) iz sela Podum i Nikola Stojanović (1927.) iz obližnjih Škara. Vlaisavljevićevo tijelo naposljetku je pronađeno između Rudopolja i Babina Potoka, na šumskom putu kojim su se u izbjeglištvo kretali njegovi sumještani, dok je Stojanovićevo otkriveno nekoliko dana nakon “Oluje” ispod stubišta jedne kuće u Doljanima, gdje se bio sklonio kod prijatelja.
Za ratne zločine u selu kraj Otočca do danas nitko nije odgovarao. Prema podacima kojima raspolažu Novosti, taj zločin još uvijek je u “fazi istrage”. Navedena ubojstva nisu bila obuhvaćena ni predmetom koji se pred Međunarodnim kaznenim sudom u Hagu vodio protiv Ante Gotovine, Mladena Markača i Ivana Čermaka. Međutim, Doljani se u haškoj dokumentaciji spominju u kontekstu paljevine koju su iza sebe ostavljale hrvatske snage. Edward Flynn, voditelj jednog od akcijskih timova za ljudska prava Ujedinjenih nacija u nekadašnjem Sektoru Jug u razdoblju od 7. kolovoza do sredine rujna 1995., posvjedočio je da je 24. kolovoza, više od dva tjedna nakon službenog završetka “Oluje”, u Doljanima vidio pet kuća u plamenu, “a na najviše dva kilometra odatle policajce i pripadnike HV-a koji su se odmarali”. Na tom području, rekao je dalje haškim istražiteljima, vidio je i “otprilike 25-30 kuća koje su kratko prije toga spaljene”.
Jedini postupak koji se vodio pred hrvatskim pravosuđem je onaj za naknadu nematerijalne štete koji su 2005. pokrenule obitelji žrtava. Radi se o Svetku Hrkaloviću i Nadi Narančić, djeci ubijene Zorke Hrkalović. Budući da su odbijeni pred svim hrvatskim pravosudnim instancama, na kraju su, kao i većina ostalih civilnih žrtava rata, dogurali do Europskog suda za ljuska prava u Strasbourgu. Međutim, njihov zahtjev, u kojem su istaknuli kako nadležna tijela u Hrvatskoj nisu provela učinkovitu istragu stradavanja njihove majke, naposljetku je u studenom 2021. proglašen nedopuštenim jer nije podnesen unutar propisanog šestomjesečnog roka.
*Ukoliko primjetite grešku kontaktirajte autora [u/Martino545](https://www.reddit.com/user/Martino545).*
[https://branitelji.gov.hr/mjere-14/nestale-osobe/nestale-osobe-u-domovinskom-ratu-834/834](https://branitelji.gov.hr/mjere-14/nestale-osobe/nestale-osobe-u-domovinskom-ratu-834/834)
https://zir.nsk.hr/islandora/object/ffzg:6558/datastream/PDF/view
Kolekcija whataboutizama na postu krece za 3… 2… 1…
Ove godine su malo ranije krenili kmečat.
A ono, ovdje su u komentarima postova o ratnim zločinima nad hrvatima vrlo česti oni “jebo vas rat više prošlo je 30 godina let it go” Tako da mislim da ću samo copy-paste taj sentiment ovdje. Jebiga dogodilo se al šta sad prošlo je 30 godina treba se okrenut budućnosti.
Uvrijediti cu mnoge zbog ove izjave.
Bio sam na banovini kod rijeke kupe nedugo poslije rata. Obiteljski prijatelj me provozao po krajoliku i pokazivao mi spomen ploče po selima i mjestima di su koji ubijeni. Poslje toga smo prosli nekoliko sela sa vecinom srpskim stanovništvom i odgovorio na pitanje o spaljenim kucama. Oni su palili, pljačkali i ubijali nase, onda smo mi njima vratili istom mjerom.
Covjek je bio dragovoljac u ratu.
Srbi su još dobro prošli, zabrij da su doživjeli sudbinu jugoslavenskih Nijemaca nakon ww2