Đuro Vranešić, ravnatelj sanatorija za živčane bolesti. Nakon proglašenja NDH postao je politički dužnosnik. Usprkos tome u svojem sanatoriju skriva Židove i lijevo orijentirane intelektualce poput Krleže. Nova vlast ga je prvobitno oslobodila, no potom osudila na smrt radi suradnje s okupatorom.
by Toma357
4 comments
Liječnik Đuro Vranešić rodio se 25. studenoga 1897. u mjestu Dragoševci na Žumberku u grkokatoličkoj obitelji.
Završio je Medicinski fakultet u Zagrebu (1922); specijalizirao se iz psihijatrije. U zagrebačkom Zelengaju je 1936. godine otvorio privatni sanatorij za živčane bolesti. Bio je predsjednik Liječničke komore 1932-38.
Nakon proglašenja NDH bio je imenovan članom Hrvatskoga državnoga vodstva, zatim članom Rasno-političkoga povjerenstva Ministarstva unutrašnjih poslova NDH. God. 1941–43. bio je predstojnik Klinike za živčane i duševne bolesti u Zagrebu te profesor Medicinskoga fakulteta. Tijekom rata je skrivao Židove (pretpostavlja se oko 80 osoba), te mnoge antifašiste (M. Krležu, K. Hegedušića, V. Bogdanova i dr.)
God. 1944. boravi Austriji i vraća se u Hrvatsku na Badnjak iste godine, usprkos Krležinim upozorenjima da su političke prilike nepovoljne. Nakon uspostavljanja nove vlasti uhićen je, kratko suđen pa oslobođen u prvom suđenju, a odmah nakon toga uslijedile su i žalbe tužitelja pa je ponovno i u kratkom roku osuđen na smrtnu kaznu. Miroslav Krleža je intervenirao da se odluka promjeni, ali nažalost bezuspješno.
[Više o Vranešiću i odnosu s Krležom.](https://krlezijana.lzmk.hr/clanak.aspx?id=2276)
Po ovima koji su ga osudili na srmt, trebao je što ? Ne iskoristiti priliku da ove spasi, nego biti odmah protiv nove vlasti koja bi ga streljala i tako ne bi spasio nikoga.
Zašto nisi napisao ostatk toga što je Vranešić radio?? Ne znaš ili namjerno prešućuješ da je Đuro Vranešić bio jedan od utemeljitelja NDH kao u ministar privremenoj vladi, suradnik ustaških i nacističkih policijskih službi, da je bio član rasno-političkog povjerenstva i suautor rasnih i drugih zakona koji su legalizirali masovne zločine?
Nije dobio smrtnu presudu zbog spašavanje nekih ljudi, uglavnom uglednika, nego usprkos tome i zbog zločina u kojem je sudjelovao.
U doba kad život jako malo znači, a ideologija previše, ubiti čovjeka zbog povezanosti s pogrešnom ideologijom izgledalo je kao pozitivan potez onima koji su prihvatili osude na smrt kao svoju zadaću.
Doba kad govna isplivaju na vrh, krvožedni i bez empatije prema ikome izvan svoje grupe, pa puno toga postane “dovoljan uvjet” za smrt