Krešimir Crnogaća otišao je u rodnom Šibeniku u zagrljaju zaručnice i majke, koja ga je držala za ruku, no nije mirno zaspao.
– On nije umirao od bolova. Da nismo primijenili tu malu količinu morfija koju jesmo, on bi osjetio da se guši na zraku, možete zamisliti kako bi to izgledalo, kaže anesteziologinja Sanja Ćosić, dr. med.
Osjetio je smrtni strah, osjetio je kraj, a to se, kaže, nije trebalo dogoditi. Sanja je zamolila za još jednu dozu morfija i nisu je dobili, i baš zato u ovim najtežim trenucima pronalazi snagu i želi potaknuti promjene.
– Za to krivim sustav koji je u cijeloj Hrvatskoj takav. Nije to šibenska bolnica, to su brojne bolnice, rekla bih da više od 90 posto bolnica diljem Hrvatske jednostavno ne pruža adekvatnu skrb umirućim pacijentima, unatoč tome što je to zadnje što možemo učiniti za umirućeg čovjeka, kaže.
Potvrđuju to i u društvu za palijativnu medicinu.
– To je jedna pretužna priča koja se nije trebala dogoditi, a nažalost nije izolirana situacija. Dobivam na mail i na svoj WhatsApp brojne upite i tužne priče obitelji i bolesnika koji su još u kontaktu – na koji način nas možete spasiti i umanjiti nam boli. Drugi veliki problem je da kod nas još uvijek postoji opiofobija, takav strah od terapije opioidima da je to nevjerojatno, kaže Vlasta Vučevac, dr. med., predsjednica Hrvatskog društva za palijativnu medicinu Hrvatskog liječničkog zbora.
Imamo sve lijekove, a Halmed je nakon 15-ak godina borbe i traženja odobrio i kapi morfija, no malo tko ih primjenjuje.
I dok doktorica Vučevac ističe da se Zakon ne primjenjuje, predsjednica anesteziološkog društva kaže – pitanje je to koje dira u osinje gnijezdo.
– Stvar je organizacije službe, stvar je educiranosti ljudi, stvar je volje i želje u pojedinim bolnicama da se to riješi. To uključuje upravo voditelje anestezioloških odjela, zavoda i klinika i ravnatelje. Trebamo stimulaciju tog rada, trebamo potporu svih viših sfera od nas samih da bi to zaista zaživjelo, kaže doc. dr. sc. Višnja Ivančan, dr. med., predsjednica Hrvatskog društva za anesteziologiju, reanimatologiju i intenzivnu medicinu, HLZ.
Očekujemo i reakciju Ministarstva zdravstva, a Sanja Ćosić za kraj ističe:
– Naša skrb zapravo ne prestaje kada prestanemo liječiti, naša skrb prestaje kada pacijent izdahne.
Može li mene skromnog keramičara neki zdravstveni djelatnik prosvijetliti, je li ovdje problem cijena tog morfija, ili je problem granica između palijativne skrbi i eutanazije, da ne bi umirući slučajno umro minutu ranije? Zašto se škrtari na nečem što je odobreno u Hrvatskoj i uobičajeno u ostatku svijeta?
Ja sam odavno odlučio da će zadnja ruka koja će mi brisati guzicu biti moja. Samo se nadam da neću doživjeti moždani ili neku sličnu situaciju koja bi mi onemogućila da poduzmem potrebne korake kad za to dođe vrijeme.
Umjesto da je otisao s dostojanstvom otisao je s velikim bolovima. Dok to netko ne vidi i prozivi ne moze to shvatit.
Jako puno ljudi zamislja smrt kao neku mirnu, opustenu situaciju. U vecini slucajeva je jako daleko od toga. Pogotovo dok te pozdere i unisti rak.
Koliko god drzave koje imaju legalnu eutanaziju imaju svoje probleme jer se i mnogi zele legalnu smrt zbog nemogucnosti zivota u kapitalistickom paklu, na kraju je vise pluseva. Od ljudi koji imaju degenerativne bolesti koje rezultiraju time da se osoba ne moze kretati, govoriti, jesti, disati ili je u bolovima 24/7. Kvaliteta zivota 0 bodova. Onda jos dodas na to manjak pristupa abortusu gdje se vise takvih ljudi rada.
Uostalom, pitanje protivnicima eutanazije – nije bolje da ljudi umru kad zele i bez boli nego da umru u bolnici od infekcije zbog manjka kontrola infekcije ili jos gore, doma u bolovima jer ih bolnice ne mogu uzeti i onda imas jos traumatizirane clanove obitelji?
5 comments
**Članak:**
Krešimir Crnogaća otišao je u rodnom Šibeniku u zagrljaju zaručnice i majke, koja ga je držala za ruku, no nije mirno zaspao.
– On nije umirao od bolova. Da nismo primijenili tu malu količinu morfija koju jesmo, on bi osjetio da se guši na zraku, možete zamisliti kako bi to izgledalo, kaže anesteziologinja Sanja Ćosić, dr. med.
Osjetio je smrtni strah, osjetio je kraj, a to se, kaže, nije trebalo dogoditi. Sanja je zamolila za još jednu dozu morfija i nisu je dobili, i baš zato u ovim najtežim trenucima pronalazi snagu i želi potaknuti promjene.
– Za to krivim sustav koji je u cijeloj Hrvatskoj takav. Nije to šibenska bolnica, to su brojne bolnice, rekla bih da više od 90 posto bolnica diljem Hrvatske jednostavno ne pruža adekvatnu skrb umirućim pacijentima, unatoč tome što je to zadnje što možemo učiniti za umirućeg čovjeka, kaže.
Potvrđuju to i u društvu za palijativnu medicinu.
– To je jedna pretužna priča koja se nije trebala dogoditi, a nažalost nije izolirana situacija. Dobivam na mail i na svoj WhatsApp brojne upite i tužne priče obitelji i bolesnika koji su još u kontaktu – na koji način nas možete spasiti i umanjiti nam boli. Drugi veliki problem je da kod nas još uvijek postoji opiofobija, takav strah od terapije opioidima da je to nevjerojatno, kaže Vlasta Vučevac, dr. med., predsjednica Hrvatskog društva za palijativnu medicinu Hrvatskog liječničkog zbora.
Imamo sve lijekove, a Halmed je nakon 15-ak godina borbe i traženja odobrio i kapi morfija, no malo tko ih primjenjuje.
I dok doktorica Vučevac ističe da se Zakon ne primjenjuje, predsjednica anesteziološkog društva kaže – pitanje je to koje dira u osinje gnijezdo.
– Stvar je organizacije službe, stvar je educiranosti ljudi, stvar je volje i želje u pojedinim bolnicama da se to riješi. To uključuje upravo voditelje anestezioloških odjela, zavoda i klinika i ravnatelje. Trebamo stimulaciju tog rada, trebamo potporu svih viših sfera od nas samih da bi to zaista zaživjelo, kaže doc. dr. sc. Višnja Ivančan, dr. med., predsjednica Hrvatskog društva za anesteziologiju, reanimatologiju i intenzivnu medicinu, HLZ.
Očekujemo i reakciju Ministarstva zdravstva, a Sanja Ćosić za kraj ističe:
– Naša skrb zapravo ne prestaje kada prestanemo liječiti, naša skrb prestaje kada pacijent izdahne.
*Ukoliko primjetite grešku kontaktirajte autora [u/Martino545](https://www.reddit.com/user/Martino545).*
Može li mene skromnog keramičara neki zdravstveni djelatnik prosvijetliti, je li ovdje problem cijena tog morfija, ili je problem granica između palijativne skrbi i eutanazije, da ne bi umirući slučajno umro minutu ranije? Zašto se škrtari na nečem što je odobreno u Hrvatskoj i uobičajeno u ostatku svijeta?
Uredba: prva dretva https://www.reddit.com/r/croatia/comments/169ibmf/zaru%C4%8Dnica_mladog_dalmatinskog_lije%C4%8Dnika_otkrila/
Ja sam odavno odlučio da će zadnja ruka koja će mi brisati guzicu biti moja. Samo se nadam da neću doživjeti moždani ili neku sličnu situaciju koja bi mi onemogućila da poduzmem potrebne korake kad za to dođe vrijeme.
Umjesto da je otisao s dostojanstvom otisao je s velikim bolovima. Dok to netko ne vidi i prozivi ne moze to shvatit.
Jako puno ljudi zamislja smrt kao neku mirnu, opustenu situaciju. U vecini slucajeva je jako daleko od toga. Pogotovo dok te pozdere i unisti rak.
Koliko god drzave koje imaju legalnu eutanaziju imaju svoje probleme jer se i mnogi zele legalnu smrt zbog nemogucnosti zivota u kapitalistickom paklu, na kraju je vise pluseva. Od ljudi koji imaju degenerativne bolesti koje rezultiraju time da se osoba ne moze kretati, govoriti, jesti, disati ili je u bolovima 24/7. Kvaliteta zivota 0 bodova. Onda jos dodas na to manjak pristupa abortusu gdje se vise takvih ljudi rada.
Uostalom, pitanje protivnicima eutanazije – nije bolje da ljudi umru kad zele i bez boli nego da umru u bolnici od infekcije zbog manjka kontrola infekcije ili jos gore, doma u bolovima jer ih bolnice ne mogu uzeti i onda imas jos traumatizirane clanove obitelji?