Cata Dujšin Ribar naslikala je više od 5000 djela. Izlagala je u Londonu, New Yorku, Washingtonu, Veneciji, Milanu. U njezinim djelima vidljiv je mediteranski karakter i sjećanje na djetinjstvo. Većina slika nastala je u tehnici ulja na platnu, kartonu ili lesonitu. Obožavala je slikati pejzaže (masline) i vedute dalmatinskih gradova. Nije prihvaćala likovne utjecaje. Ova izrazito plodna slikarica objavila je četiri zbirke pjesama Rastanci bez rastanaka, Iz kamene jeke, Catina lirika i Moj dom . Darovala je zbirku slika, umjetničkih predmeta, knjiga te arhivsku građu i cjelokupni inventar svoga stana Gradu Zagrebu, uz uvjet da se u stanu otvori memorijalna zbirka. Umrla je u Zagrebu 1994. godine. Na nadgrobnom spomeniku Cate i Dubravka Dujšina urezani su Catini stihovi: “Ne boj se visina, sa mnom blistavi su vrhunci”.
Zaposlila se kao restauratorica u Galeriji umjetnina u Splitu. Njezina velika ljubav bio je student glume Dubravko Dujšin. Vjenčali su se 1920. i živjeli u Zagrebu vrlo skromno kao podstanari u malenom potkrovlju. Kasnije im je prijatelj ustupio svoj stan, gdje je Cata 1927. mogla imati atelje i organizirati svoju prvu samostalnu izložbu. Kritika se o njoj izrazila vrlo pozitivno. Njezina prva samostalna inozemna izložba održana je 1936. u Londonu u Cooling Galleries Ltd. Cata se usavršavala u Londonu i Parizu. Njezina djela izabrana su za izložbu Pola vijeka hrvatske umjetnosti 1938. godine. Nevolje je donio Drugi svjetski rat. Oboje su uhićeni, a Dubravko umire ubrzo nakon rata. Cati je trebalo dugo da se oporavi. Budući da je bila vrsna portretistica, pozvana je naslikati portrete Josipa Broza Tita i dr. Ivana Ribara. Oboje su izgubili bliske osobe, zbližili se i vjenčali 1952. godine.
Slikarica i pjesnikinja Katarina Vidović rođena je u Trogiru 1897. godine. Nadimak joj je bio Cata. Nakon tečaja slikarstva kod Emanuela Vidovića u Splitu, upisala je zagrebačku Višu umjetničku školu (kasnije Akademiju likovnih umjetnosti). Njezini učitelji bili su Oton Iveković, Menci Klement Crnčić i brojni slavni slikari s početka 20. stoljeća. Zbog narušena zdravlja nije diplomirala, pa je uzimala privatnu poduku kod Vladimira Becića.
Hrvatska slikarica i grafičarka Anka Sivoš rođena je 1896. godine u Omilju pokraj Sv. Ivana Zeline. Pripadala je plemićkoj obitelji, ali nakon očeve smrti sa sestrom i majkom dolazi u Zagreb, gdje žive u neimaštini. Da bi dobile pomoć od majčine obitelji, preuzele su prezime Krizmanić. Anki je najviše pomagala bogata tetka i omogućila joj rano likovno obrazovanje. Tetka je pokazala nećakinjine radove slikaru Tomislavu Krizmanu, koji je odmah prepoznao velik talent i počeo ju podučavati. Imala je samo 14 godina kad su njena djela izložena u Umjetničkom paviljonu. U narednim godinama pokazuje svoje radove u okviru izložbi Slikarske škole Tomislava Krizmana. U Dresdenu je uz stipendiju završila Školu za umjetnički obrt (njem. Kunstgewerbeschule) i osvojila srebrnu medalju za grafiku. Godine 1917. vratila se u Zagreb i postala redoviti članProljetnog salona. Veliki obožavatelj njezina rada bio je pjesnik Antun Branko Šimić.
Anka Krizmanić sudjelovala je na brojnim domaćim i inozemnim izložbama te je izlagala i samostalno. Udala se za planinara Dragutina Paulića, s kojim je otkrila ljubav prema prirodi pa nastaju brojna djela s motivima gorja, otoka i Plitvičkih jezera. Slikala je portrete, karikature i reklame za časopis. Nakon rastave dobila je stipendiju francuske vlade za usavršavanje u Parizu 1929.– 1930. godine. Potom je u Zagrebu osam godina radila kao crtač na Medicinskom fakultetu. Nakon toga je postala profesionalna slikarica što joj je omogućilo više slobode i vremena za stvaranje. U tom razdoblju nastali su brojni portreti slavnih umjetnika te je postala članica ULUH-a (1945.). U početku karijere pripadala je moderni, a kasnije je slikala izvan svih suvremenih tokova. Anka Krizmanić ostala je najpoznatija po ciklusu plesačica i ljubavnika, velikoj zidnoj tapiseriji Hrvatsko selo Šestine,pejzažima Medvednica poslije kiše, Oštrc, Goveđari na Mljetu te Sjedeći akt iNa koncertu. Od portreta valja istaknuti one Dragutina Paulića, Antuna Branka Šimića, Anke Lovrenčić, Ludwiga Weiningera, Zvonimira Ljevakovića iAutoportret.
Održala je više samostalnih izložbi i otišla u mirovinu 1959., ali je nastavila stvarati. Sama je 1971. dovršila svojPotpuni katalog radova, u kojem broji 5761 djelo, stvoreno izvan suvremenih slikarskih tendencija. Pred kraj života imala je dijagnosticirane psihičke smetnje i udala se za gotovo 70 godina mlađeg muškarca, vjerojatno na prijevaru. Godine 1986. priređena joj je posljednja retrospektivna izložba u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. Umrla je iduće godine doživjevši duboku starost (92), a suprug je spornom oporukom dobio svu njenu ostavštinu.
Nasta Rojc
U bogatoj bjelovarskoj obitelji austrougarskog predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu, Milana Rojca,1883. godinerodila se Nasta. Od rane mladosti znala je da će biti umjetnica i da ima homoseksualne sklonosti. Otac se protivio slikarskom pozivu i poslao je u samostan u Grazu, ali Nasta se nije promijenila. Otac i kći, svjesni da nijedno neće popustiti, postigli su kompromis. Otac će Nasti izabrati supruga, a kao kompromis će joj omogućiti likovnu izobrazbu.
Njezin prvi učitelj u Zagrebu bio je slavni Oton Iveković. Zatim odlazi u Beč na Kunstschule für Frauen und Mädchen (njem. Umjetnička škola za žene i djevojke) i u München, gdje se druži s najboljim hrvatskim slikarima toga doba– Miroslavom Kraljevićem, Josipom Račićem, Vladimirom Becićem i Oskarom Hermanom. Nažalost, u Münchenu nije mogla puno ostvariti pa se vraća u Beč i završava studij. Nakon povratka u Zagreb radila je u Ivekovićevom ateljeu i udala se za Branka Šenou, sina Augusta Šenoe. Brak je bio formalan jer je Nasta otvoreno živjela s britanskom časnicom Alexandrom Onslow do njene smrti 1946. godine
Nastin slikarski opus bilježili su brojni portreti i autoportreti. Brojne su ugledne obitelji i osobe iz javnog života htjele da im Nasta naslika portret. Najpoznatije slike su ulja na platnuAutoportret u lovačkom odijelu iAutoportret s konjem. Od ostalih poznatih slika treba izdvojiti:Žena spaja kontinente, Vizija, Agonija, Morski pejsaž, Putnik, Portret glumice Marije Ružičke Strozzi (vlasništvo zagrebačkog HNK-a) iSimbolistički autoportret. Održala je samostalnu izložbu u londonskoj galeriji Gieves Art Gallery. Redovito je sudjelovala na izložbama u Engleskoj, Škotskoj, Francuskoj, Češkoj… Jedan od najutjecajnijih američkih časopisaTime objavio je pozitivnu kritiku o Nastinom slikarstvu. Ove je godine u Beču otvorena izložbaHommage à Nasta Rojc. Umrla je 1964. u velikom siromaštvu i zaboravljena.
Slava Raškaj
Slavomira Friderika Olga Raškaj rodila se u Ozlju 1877. godine. Njezina je obitelj plemenitaškog porijekla, koja se spominje već u 13. stoljeću i potječe od mađarskog plemena Gutkeled. Hrvatska grana obitelji je s vremenom dobila naziv Raškaj po zemljoposjedu Raska u današnjoj Slovačkoj.
Slava Raškaj rođena je gluhonijema i otac ju je poslao u Zavod za gluhonijemu djecu u Beču. Tamo je završila osnovnu i srednju školu te dobila solidno likovno obrazovanje. Naučila je njemački, francuski i tehniku za komunikaciju gluhonijemih. Vratila se obitelji kad je imala 15 godina.Dodatno obrazovanje u slikarstvu stekla je 1895.– 1898. dok je boravila u zagrebačkom Zavodu za gluhonijeme. Besplatno ju je dodatno podučavao popularni zagrebački slikar Bela Čikoš Sesija. Pomogla mu je pripremiti dva rada za izložbu u Parizu.
Njeno glavno izražajno sredstvo svakako je akvarel. Na jedinstven je način dočarala svu ljepotu prirode i svoje romantične, nježne duše. Odrastajući u predivnom krajoliku rijeke Kupe, Slava je inspiraciju pronalazila u prirodi te će voda biti čest motiv njenih djela. Bila je jedina slikarica svoga doba koja je čitavo djelo slikala u prirodi. Sudjelovala je na izložbi Društva hrvatskih umjetnika u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu (1898.) te izlagala u Sankt Peterburgu, Moskvi i Parizu. Njezina druga faza smatra se najboljom i impresionističkom. Tad nastaju Kruške,Suncokreti,Potočnice, a najpoznatija je po prekrasnom ciklusu.
Sve je teže podnosila gluhonijemost te su se pojavili prvi znaci depresije. Godine 1899. vratila se u Zavod za gluhonijeme i oboljela od tuberkuloze. Nakon nekoliko godina otac ju je morao smjestiti na liječenje u umobolnicu. Umrla je od tuberkuloze 1906. u Zagrebu, gdje je pokopana, a zatim su posmrtni ostaci preneseni u Ozalj.Lopoči koji su nastali u zagrebačkom Botaničkom vrtu. Svjetski poznata izdavačka kuća Taschen izdala je monografiju Impresionistička umjetnost 1860.– 1920. Od hrvatskih slikara samo je Slava Raškaj uvrštena u kategoriju slikarstva na otvorenom.
* samostalno je izlagala u Zagrebu, Splitu, Londonu, Glasgowu, Beogradu, Šibeniku, Kotoru, New Yorku, Washingtonu, Milanu, Veneciji, Skoplju, Zadru, Sarajevu, Ženevi, Osijeku, Karlovcu, Samoboru, Trogiru, Đakovu, Vukovaru, Bihaću, Slavonskoj Požegi, Vinkovcima, Kumrovcu, Puli, Koprivnici
* 1962. godine objavljuje poemu ***Noć tamna je moja,*** a 1971. godine prvu zbirku pjesama ***Rastanci bez rastanka***
* 1969. je poklonila grad Zagrebu svoj stan u Demetrovoj ulici br. 3 u kojem je 2008. otvorena Memorijalna zbirka Cate-Dujšin Ribar i njezina supruga I. Ribara
* gradu Trogiru 1978. poklanja svoja djela od kojih je u Muzeju grada Trogira formirana Galerija Cate Dujšin-Ribar
**Krizmanić, Anka**
* njezina izložba karikatura članova Planinarskoga društva Sljeme, koju je priredila 1928., izazvala je društvenu senzaciju; ti radovi velikih formata u pastelu, s duhovitim asocijativnim nazivima *(Max Mandl,* 1926; *Autokarikatura / Janusova dvostruka glava,* 1928; *Zeus s planina i gora, Klubska dadilja, Tužni Jehova),* jedan su od vrhunaca hrvatske portretne karikature između svjetskih ratova
* *Nakon nekoliko izložbi* *19. srpnja* *1986.* *godine Anka Krizmanić je na prijevaru vjenčana sa 69 godina mlađim muškarcem Asmirom Kamberom iz Sanskog Mosta koji je radio u zagrebačkoj radnoj organizaciji “Sigurnost”, a kumovi su bili Josip Kovačić i Vlatko Đikić. To vjenčanje inicirao je Josip Kovačić. Asmir Kamber se useljava u jesen 1986. kod Anke Krizmanić u Jurjevsku 1. Od tog trenutka počinje pravi pakao za slikaricu. Zaključavana je, sprječavani su posjeti slikaričinih poznanika, nestaju slike, uklanja se telefon. Josipu Kovačiću i Zori Arany počinju prigovarati susjedi i prijatelji Anke Krizmanić – Marija Crnobori, Narcisa Neidhardt, Jelica Sarajlija, Ivica Petreković. No zaključavanja su i dalje nastavljana. U vrijeme najžešće kritike u javnosti za sudbinu nesretne slikarice – ona umire. Kovačić je već ranije krivotvorio oporuku, te se na taj način domogao cjelokupne likovne ostavštine Anke Krizmanić.*
**Rojc, Nasta**
* *Potkraj I. svjetskog rata piše neobjavljenu autobiografiju Sjene, svjetlo i mrak, u kojoj opisuje i stupanje u formalni brak s* [*Brankom Šenoom*](https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=59444)*. Ubrzo dolazi u kontakt sa sufražetskim pokretom,* ***stupa u partnersku vezu s časnicom britanske vojske Alexandrinom M. Onslow*** *te putujući s njom i Verom »Jack« Holme po Engleskoj i Škotskoj 1924–25. uglavnom slika pejzaže postimpresionističkim usitnjenim rukopisom (Park Duke of Wellington, Groblje u Strathfieldsayu i Loch Tay, 1924; Londonski park, 1924–25), a ističe se prvi prikaz automobila, simbola modernosti, u hrvatskome slikarstvu (Naš auto u Škotskoj, 1924).*
* jedna je od utemeljica Kluba likovnih umjetnica u Zagrebu
* *Ostavština Naste Rojc u obitelji Šenoa u materijalnim stvarima malena i čine ju, pored već navedenenog kazališta lutaka i dvije muške lutke (navedeno pod Branko Šenoa), nekoliko fotografija iz djetinjstva i braka s Brankom Šenoam, srebrna tabakera s ugraviranim imenom, 2 molitvenika s njenim imenom i portret nećaka Zdenka iz 1922. (ulje na platnu).*
* u sklopu Gradskog muzeja u Bjelovaru nalazi se Zbirka Naste Rojc
* u izdanju Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu 2019. je objavljen grafički roman *Nasta Rojc: Ja borac* autorica Leonide Kovač i Ane Mušćet, koji se zasniva na autobiografskim zapisima i pismima Naste Rojc
**Raškaj, Slavomira Friderika Olga**
* Slavina obitelj Raškaj vodi podrijetlo od Stjepana od plemena Gutkeled, koji je u razdoblju od 1248. – 1260. bio ban cijele Slavonije
* u osmoj godini ju šalju na školovanje u Zavod za gluhonijemu djecu u Beču
* Bela Čikoš joj nekoliko godina (vjerojatno 1895. – 1902.) besplatno daje poduke i upućuje je u slikarstvo, a Ivan Muha-Otoić uređuje joj atelje u mrtvačnici bivše bolnice koja je preselila u Vinogradsku, jer se u te prostorije uselio Zavod za odgoj djece oštećena sluha i govora
* umrla je s 29 godina 29. ožujka 1906., primivši sakramente umirućih, u bolnici u Vrapču od tuberkuloze i pokopana na groblju župne crkve u Stenjevcu; posmrtni ostaci nesretne gluhonijeme slikarice preneseni su na groblje kraj crkve Sv. Vida u Ozlju devedesetih godina dvadesetog stoljeća (*”U smrtnom listu koji su ispisali tadašnji liječnici stajalo je pogrješno da je stara 22 godine, umjesto 29 godina. Kao dijagnoza upisana je amentia, idiot!!! i još neke nečitke dijagnoze, a kao hereditet – da je otac bio nervozan! Kao uzrok smrti nije navedena tuberkuloza, nego anemia…”* [hkv.hr](https://www.hkv.hr/hkvpedija/proza/40398-hrvatske-heroine-slava-raskaj.html))
* Stari Grad Ozalj ima prostor posvećen radovima Slave Raškaj, a u Zagrebu Centar za odgoj i obrazovanje nosi njeno ime
2 comments
**Članak:**
Cata Dujšin Ribar naslikala je više od 5000 djela. Izlagala je u Londonu, New Yorku, Washingtonu, Veneciji, Milanu. U njezinim djelima vidljiv je mediteranski karakter i sjećanje na djetinjstvo. Većina slika nastala je u tehnici ulja na platnu, kartonu ili lesonitu. Obožavala je slikati pejzaže (masline) i vedute dalmatinskih gradova. Nije prihvaćala likovne utjecaje. Ova izrazito plodna slikarica objavila je četiri zbirke pjesama Rastanci bez rastanaka, Iz kamene jeke, Catina lirika i Moj dom . Darovala je zbirku slika, umjetničkih predmeta, knjiga te arhivsku građu i cjelokupni inventar svoga stana Gradu Zagrebu, uz uvjet da se u stanu otvori memorijalna zbirka. Umrla je u Zagrebu 1994. godine. Na nadgrobnom spomeniku Cate i Dubravka Dujšina urezani su Catini stihovi: “Ne boj se visina, sa mnom blistavi su vrhunci”.
Zaposlila se kao restauratorica u Galeriji umjetnina u Splitu. Njezina velika ljubav bio je student glume Dubravko Dujšin. Vjenčali su se 1920. i živjeli u Zagrebu vrlo skromno kao podstanari u malenom potkrovlju. Kasnije im je prijatelj ustupio svoj stan, gdje je Cata 1927. mogla imati atelje i organizirati svoju prvu samostalnu izložbu. Kritika se o njoj izrazila vrlo pozitivno. Njezina prva samostalna inozemna izložba održana je 1936. u Londonu u Cooling Galleries Ltd. Cata se usavršavala u Londonu i Parizu. Njezina djela izabrana su za izložbu Pola vijeka hrvatske umjetnosti 1938. godine. Nevolje je donio Drugi svjetski rat. Oboje su uhićeni, a Dubravko umire ubrzo nakon rata. Cati je trebalo dugo da se oporavi. Budući da je bila vrsna portretistica, pozvana je naslikati portrete Josipa Broza Tita i dr. Ivana Ribara. Oboje su izgubili bliske osobe, zbližili se i vjenčali 1952. godine.
Slikarica i pjesnikinja Katarina Vidović rođena je u Trogiru 1897. godine. Nadimak joj je bio Cata. Nakon tečaja slikarstva kod Emanuela Vidovića u Splitu, upisala je zagrebačku Višu umjetničku školu (kasnije Akademiju likovnih umjetnosti). Njezini učitelji bili su Oton Iveković, Menci Klement Crnčić i brojni slavni slikari s početka 20. stoljeća. Zbog narušena zdravlja nije diplomirala, pa je uzimala privatnu poduku kod Vladimira Becića.
Hrvatska slikarica i grafičarka Anka Sivoš rođena je 1896. godine u Omilju pokraj Sv. Ivana Zeline. Pripadala je plemićkoj obitelji, ali nakon očeve smrti sa sestrom i majkom dolazi u Zagreb, gdje žive u neimaštini. Da bi dobile pomoć od majčine obitelji, preuzele su prezime Krizmanić. Anki je najviše pomagala bogata tetka i omogućila joj rano likovno obrazovanje. Tetka je pokazala nećakinjine radove slikaru Tomislavu Krizmanu, koji je odmah prepoznao velik talent i počeo ju podučavati. Imala je samo 14 godina kad su njena djela izložena u Umjetničkom paviljonu. U narednim godinama pokazuje svoje radove u okviru izložbi Slikarske škole Tomislava Krizmana. U Dresdenu je uz stipendiju završila Školu za umjetnički obrt (njem. Kunstgewerbeschule) i osvojila srebrnu medalju za grafiku. Godine 1917. vratila se u Zagreb i postala redoviti članProljetnog salona. Veliki obožavatelj njezina rada bio je pjesnik Antun Branko Šimić.
Anka Krizmanić sudjelovala je na brojnim domaćim i inozemnim izložbama te je izlagala i samostalno. Udala se za planinara Dragutina Paulića, s kojim je otkrila ljubav prema prirodi pa nastaju brojna djela s motivima gorja, otoka i Plitvičkih jezera. Slikala je portrete, karikature i reklame za časopis. Nakon rastave dobila je stipendiju francuske vlade za usavršavanje u Parizu 1929.– 1930. godine. Potom je u Zagrebu osam godina radila kao crtač na Medicinskom fakultetu. Nakon toga je postala profesionalna slikarica što joj je omogućilo više slobode i vremena za stvaranje. U tom razdoblju nastali su brojni portreti slavnih umjetnika te je postala članica ULUH-a (1945.). U početku karijere pripadala je moderni, a kasnije je slikala izvan svih suvremenih tokova. Anka Krizmanić ostala je najpoznatija po ciklusu plesačica i ljubavnika, velikoj zidnoj tapiseriji Hrvatsko selo Šestine,pejzažima Medvednica poslije kiše, Oštrc, Goveđari na Mljetu te Sjedeći akt iNa koncertu. Od portreta valja istaknuti one Dragutina Paulića, Antuna Branka Šimića, Anke Lovrenčić, Ludwiga Weiningera, Zvonimira Ljevakovića iAutoportret.
Održala je više samostalnih izložbi i otišla u mirovinu 1959., ali je nastavila stvarati. Sama je 1971. dovršila svojPotpuni katalog radova, u kojem broji 5761 djelo, stvoreno izvan suvremenih slikarskih tendencija. Pred kraj života imala je dijagnosticirane psihičke smetnje i udala se za gotovo 70 godina mlađeg muškarca, vjerojatno na prijevaru. Godine 1986. priređena joj je posljednja retrospektivna izložba u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. Umrla je iduće godine doživjevši duboku starost (92), a suprug je spornom oporukom dobio svu njenu ostavštinu.
Nasta Rojc
U bogatoj bjelovarskoj obitelji austrougarskog predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu, Milana Rojca,1883. godinerodila se Nasta. Od rane mladosti znala je da će biti umjetnica i da ima homoseksualne sklonosti. Otac se protivio slikarskom pozivu i poslao je u samostan u Grazu, ali Nasta se nije promijenila. Otac i kći, svjesni da nijedno neće popustiti, postigli su kompromis. Otac će Nasti izabrati supruga, a kao kompromis će joj omogućiti likovnu izobrazbu.
Njezin prvi učitelj u Zagrebu bio je slavni Oton Iveković. Zatim odlazi u Beč na Kunstschule für Frauen und Mädchen (njem. Umjetnička škola za žene i djevojke) i u München, gdje se druži s najboljim hrvatskim slikarima toga doba– Miroslavom Kraljevićem, Josipom Račićem, Vladimirom Becićem i Oskarom Hermanom. Nažalost, u Münchenu nije mogla puno ostvariti pa se vraća u Beč i završava studij. Nakon povratka u Zagreb radila je u Ivekovićevom ateljeu i udala se za Branka Šenou, sina Augusta Šenoe. Brak je bio formalan jer je Nasta otvoreno živjela s britanskom časnicom Alexandrom Onslow do njene smrti 1946. godine
Nastin slikarski opus bilježili su brojni portreti i autoportreti. Brojne su ugledne obitelji i osobe iz javnog života htjele da im Nasta naslika portret. Najpoznatije slike su ulja na platnuAutoportret u lovačkom odijelu iAutoportret s konjem. Od ostalih poznatih slika treba izdvojiti:Žena spaja kontinente, Vizija, Agonija, Morski pejsaž, Putnik, Portret glumice Marije Ružičke Strozzi (vlasništvo zagrebačkog HNK-a) iSimbolistički autoportret. Održala je samostalnu izložbu u londonskoj galeriji Gieves Art Gallery. Redovito je sudjelovala na izložbama u Engleskoj, Škotskoj, Francuskoj, Češkoj… Jedan od najutjecajnijih američkih časopisaTime objavio je pozitivnu kritiku o Nastinom slikarstvu. Ove je godine u Beču otvorena izložbaHommage à Nasta Rojc. Umrla je 1964. u velikom siromaštvu i zaboravljena.
Slava Raškaj
Slavomira Friderika Olga Raškaj rodila se u Ozlju 1877. godine. Njezina je obitelj plemenitaškog porijekla, koja se spominje već u 13. stoljeću i potječe od mađarskog plemena Gutkeled. Hrvatska grana obitelji je s vremenom dobila naziv Raškaj po zemljoposjedu Raska u današnjoj Slovačkoj.
Slava Raškaj rođena je gluhonijema i otac ju je poslao u Zavod za gluhonijemu djecu u Beču. Tamo je završila osnovnu i srednju školu te dobila solidno likovno obrazovanje. Naučila je njemački, francuski i tehniku za komunikaciju gluhonijemih. Vratila se obitelji kad je imala 15 godina.Dodatno obrazovanje u slikarstvu stekla je 1895.– 1898. dok je boravila u zagrebačkom Zavodu za gluhonijeme. Besplatno ju je dodatno podučavao popularni zagrebački slikar Bela Čikoš Sesija. Pomogla mu je pripremiti dva rada za izložbu u Parizu.
Njeno glavno izražajno sredstvo svakako je akvarel. Na jedinstven je način dočarala svu ljepotu prirode i svoje romantične, nježne duše. Odrastajući u predivnom krajoliku rijeke Kupe, Slava je inspiraciju pronalazila u prirodi te će voda biti čest motiv njenih djela. Bila je jedina slikarica svoga doba koja je čitavo djelo slikala u prirodi. Sudjelovala je na izložbi Društva hrvatskih umjetnika u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu (1898.) te izlagala u Sankt Peterburgu, Moskvi i Parizu. Njezina druga faza smatra se najboljom i impresionističkom. Tad nastaju Kruške,Suncokreti,Potočnice, a najpoznatija je po prekrasnom ciklusu.
Sve je teže podnosila gluhonijemost te su se pojavili prvi znaci depresije. Godine 1899. vratila se u Zavod za gluhonijeme i oboljela od tuberkuloze. Nakon nekoliko godina otac ju je morao smjestiti na liječenje u umobolnicu. Umrla je od tuberkuloze 1906. u Zagrebu, gdje je pokopana, a zatim su posmrtni ostaci preneseni u Ozalj.Lopoči koji su nastali u zagrebačkom Botaničkom vrtu. Svjetski poznata izdavačka kuća Taschen izdala je monografiju Impresionistička umjetnost 1860.– 1920. Od hrvatskih slikara samo je Slava Raškaj uvrštena u kategoriju slikarstva na otvorenom.
*Ukoliko primjetite grešku kontaktirajte autora [u/Martino545](https://www.reddit.com/user/Martino545).*
**Dujšin-Ribar, Cata**
* samostalno je izlagala u Zagrebu, Splitu, Londonu, Glasgowu, Beogradu, Šibeniku, Kotoru, New Yorku, Washingtonu, Milanu, Veneciji, Skoplju, Zadru, Sarajevu, Ženevi, Osijeku, Karlovcu, Samoboru, Trogiru, Đakovu, Vukovaru, Bihaću, Slavonskoj Požegi, Vinkovcima, Kumrovcu, Puli, Koprivnici
* 1962. godine objavljuje poemu ***Noć tamna je moja,*** a 1971. godine prvu zbirku pjesama ***Rastanci bez rastanka***
* 1969. je poklonila grad Zagrebu svoj stan u Demetrovoj ulici br. 3 u kojem je 2008. otvorena Memorijalna zbirka Cate-Dujšin Ribar i njezina supruga I. Ribara
* gradu Trogiru 1978. poklanja svoja djela od kojih je u Muzeju grada Trogira formirana Galerija Cate Dujšin-Ribar
**Krizmanić, Anka**
* njezina izložba karikatura članova Planinarskoga društva Sljeme, koju je priredila 1928., izazvala je društvenu senzaciju; ti radovi velikih formata u pastelu, s duhovitim asocijativnim nazivima *(Max Mandl,* 1926; *Autokarikatura / Janusova dvostruka glava,* 1928; *Zeus s planina i gora, Klubska dadilja, Tužni Jehova),* jedan su od vrhunaca hrvatske portretne karikature između svjetskih ratova
* *Nakon nekoliko izložbi* *19. srpnja* *1986.* *godine Anka Krizmanić je na prijevaru vjenčana sa 69 godina mlađim muškarcem Asmirom Kamberom iz Sanskog Mosta koji je radio u zagrebačkoj radnoj organizaciji “Sigurnost”, a kumovi su bili Josip Kovačić i Vlatko Đikić. To vjenčanje inicirao je Josip Kovačić. Asmir Kamber se useljava u jesen 1986. kod Anke Krizmanić u Jurjevsku 1. Od tog trenutka počinje pravi pakao za slikaricu. Zaključavana je, sprječavani su posjeti slikaričinih poznanika, nestaju slike, uklanja se telefon. Josipu Kovačiću i Zori Arany počinju prigovarati susjedi i prijatelji Anke Krizmanić – Marija Crnobori, Narcisa Neidhardt, Jelica Sarajlija, Ivica Petreković. No zaključavanja su i dalje nastavljana. U vrijeme najžešće kritike u javnosti za sudbinu nesretne slikarice – ona umire. Kovačić je već ranije krivotvorio oporuku, te se na taj način domogao cjelokupne likovne ostavštine Anke Krizmanić.*
**Rojc, Nasta**
* *Potkraj I. svjetskog rata piše neobjavljenu autobiografiju Sjene, svjetlo i mrak, u kojoj opisuje i stupanje u formalni brak s* [*Brankom Šenoom*](https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=59444)*. Ubrzo dolazi u kontakt sa sufražetskim pokretom,* ***stupa u partnersku vezu s časnicom britanske vojske Alexandrinom M. Onslow*** *te putujući s njom i Verom »Jack« Holme po Engleskoj i Škotskoj 1924–25. uglavnom slika pejzaže postimpresionističkim usitnjenim rukopisom (Park Duke of Wellington, Groblje u Strathfieldsayu i Loch Tay, 1924; Londonski park, 1924–25), a ističe se prvi prikaz automobila, simbola modernosti, u hrvatskome slikarstvu (Naš auto u Škotskoj, 1924).*
* jedna je od utemeljica Kluba likovnih umjetnica u Zagrebu
* *Ostavština Naste Rojc u obitelji Šenoa u materijalnim stvarima malena i čine ju, pored već navedenenog kazališta lutaka i dvije muške lutke (navedeno pod Branko Šenoa), nekoliko fotografija iz djetinjstva i braka s Brankom Šenoam, srebrna tabakera s ugraviranim imenom, 2 molitvenika s njenim imenom i portret nećaka Zdenka iz 1922. (ulje na platnu).*
* u sklopu Gradskog muzeja u Bjelovaru nalazi se Zbirka Naste Rojc
* u izdanju Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu 2019. je objavljen grafički roman *Nasta Rojc: Ja borac* autorica Leonide Kovač i Ane Mušćet, koji se zasniva na autobiografskim zapisima i pismima Naste Rojc
**Raškaj, Slavomira Friderika Olga**
* Slavina obitelj Raškaj vodi podrijetlo od Stjepana od plemena Gutkeled, koji je u razdoblju od 1248. – 1260. bio ban cijele Slavonije
* u osmoj godini ju šalju na školovanje u Zavod za gluhonijemu djecu u Beču
* Bela Čikoš joj nekoliko godina (vjerojatno 1895. – 1902.) besplatno daje poduke i upućuje je u slikarstvo, a Ivan Muha-Otoić uređuje joj atelje u mrtvačnici bivše bolnice koja je preselila u Vinogradsku, jer se u te prostorije uselio Zavod za odgoj djece oštećena sluha i govora
* umrla je s 29 godina 29. ožujka 1906., primivši sakramente umirućih, u bolnici u Vrapču od tuberkuloze i pokopana na groblju župne crkve u Stenjevcu; posmrtni ostaci nesretne gluhonijeme slikarice preneseni su na groblje kraj crkve Sv. Vida u Ozlju devedesetih godina dvadesetog stoljeća (*”U smrtnom listu koji su ispisali tadašnji liječnici stajalo je pogrješno da je stara 22 godine, umjesto 29 godina. Kao dijagnoza upisana je amentia, idiot!!! i još neke nečitke dijagnoze, a kao hereditet – da je otac bio nervozan! Kao uzrok smrti nije navedena tuberkuloza, nego anemia…”* [hkv.hr](https://www.hkv.hr/hkvpedija/proza/40398-hrvatske-heroine-slava-raskaj.html))
* Stari Grad Ozalj ima prostor posvećen radovima Slave Raškaj, a u Zagrebu Centar za odgoj i obrazovanje nosi njeno ime