Tuga. U centru grada zatvorio još jedan simbol ‘onoga‘ Splita, vlasnici se sve skupilo‘: ‘Stvari su krenule nizbrdo…‘

6 comments

1. Izdvajam ove bisere poduzetnice s poslovnim prostorom u centru 1700 godina starog grada (atelje se nalazi 150m od same palače):

   > Za moje poslovanje, parking je jedan od glavnih problema.

   > postalo je sve teže obavljati djelatnost u ovom dijelu grada, naplaćala sam se pustih kazni za parking, ljudima je teško pristupiti galeriji,

   Kako joj je tu poslovao djed u vrijeme magaraca i kariola, teško ćemo dokučiti. 😬

2. Sasvim logična posljedica turizma, palača je ionako kulisa za turiste a ne za život prosječnih građana

3. **Članak:**

   S ovom godinom odlazi u povijesti i jedna od najstarijih privatnih galerija u Splitu – galerija Morić. Prostor galerije je u posjedu obitelji Morić od 1940.-ih, a od 80-ih ima funkciju galerije. O razlozima odlaska, stanju u gradu i važnosti umjetnosti za nas kao društvo odlučili smo popričati s Teom Morić Šitum. Tea je magistra likovne edukacije, voditeljica galerije i jedna od malobrojnih kojoj je Republika Hrvatska priznala status slobodnog umjetnika. Bavi se slikarstvom i pedagoškim radom, odnosno organizira likovne radionice za djecu.

   – Ja sam treća generacija u mojoj obitelji koja radi u ovom ateljeu. Sve je krenulo s mojim djedom, Antom Morićem, koji je otvorio ovaj prostor. On je bio, što bi se reklo, jedan zaista poseban svat, a posebno za to vrijeme. Imao je čak tri zanata: pismoslikar, dakle svojim krasopisom je pisao tadašnje reklame, zatim soboslikar i autolakirer – govori Tea.

   Nažalost, djeda nije imala priliku upoznati, ali o njemu priča s posebnim ponosom.

   – Sa ženom je na motoru proputovao gotovo cijelu Europu, pa zamislite što je u to vrijeme značilo otići do Bruxellesa! Vidio je svega, a neke inovacije je prvi donio u Split. Među ostalim i “mokri kanal” koji je služio da skuplja čestice s pištolja na pneumatiku prilikom bojanja autobusa – objašnjava Tea.

   Nakon djeda, posao preuzimaju njezin otac i stric, a nakon nekog vremena se razdvajaju i svaki odlazi svojim putem. Njezin otac, Nikša Morić, također je završio likovnu pedagogiju. Spojio je svoje znanje i zanat, otvorio privatnu galeriju, a uz to se bavio i okvirima.

   – Bila je to prava galerija, izdavali su kataloge, organizirali izložbe, imali selekciju školovanih likovnih umjetnika, nije baš bilo tko mogao ući u postavu. Prva izložba bila je Murtićeva, a posljednja, 2015. godine, bila je “Natura Maris”. To je bio presjek hrvatskog slikarstva u sklopu hrvatske brodogradnje koju smo predstavljali u Cannesu – objašnjava Tea.

   Trenutno ovaj galerijsko atelijerski prostor vodi s mužem, Franom Šitumom, akademskim kiparom, a svoja vrata zatvorili su točno pred Božić.

   – Ovaj prostor je predivan i jako sam emotivno vezana za njega, ali je postao premalen za moje potrebe. Drugi razlog našeg odlaska je i činjenica da sam trenutno u drugom stanju i teško mi je, zapravo nemoguće, pronaći osobu koja bi obavljala sva moja zaduženja. Također, postalo je sve teže obavljati djelatnost u ovom dijelu grada, naplaćala sam se pustih kazni za parking, ljudima je teško pristupiti galeriji, a uz sve to, trenutna situacija u gradu je bila posljednji čavao u lijesu – govori Tea.

   Dodaje da su cijene komunalija previsoke, ako se usporede sa zaradom i ostalim benefitima. Grad je puno izgubio dugogodišnjom neplanskom nebrigom za funkcionalnost centra.

   – Kada su došli shopping centri, stvari su dodatno krenule nizbrdo. Dolazak u grad nam je svima postao tlaka, ali nije se ni Grad potrudio da se olakša život i rad svima nama u centru.

   Za moje poslovanje, parking je jedan od glavnih problema. Znam da se ne može diktirati što se događa u privatnim prostorima, ali bilo bi dobro da se nagrađuju na neki način oni koji rade tijekom cijele godine. Loš okićen centar nije razlog zašto nema ljudi, razlog tome je puno dublji – kazuje Tea.

   Zimsku atmosferu u centru, kaže, teško je opisati. Popodnevnu smjenu nisu ni radili, jer nisu imali za koga. Kroz jutro ljudi odu u centar obaviti neke stvari, ali kako kaže, boji se da će odlaskom banki i pošte, sve manje ljudi imati što za obaviti u gradu.

   – Zimske večernje šetnje gradom su jezive, ajde što nema dućana, ali nema svjetla. Taj mrak koji isijava iz izloga je strašan, zrakom se širi atmosfera nesigurnosti. Treba donijeti neku komunalnu odredbu kojom će se to riješiti. Ne može centar biti u mrklom mraku – objašnjava.

   Dodaje da ljudi njezin atelje percipiraju kao “trgovačku djelatnost”, ali s tim se nipošto ne slaže.

   – Srećko Žitnik i ja smo bili jedini koji imaju otvorene ateljee u centru, sada je ostao samo on. Zanati, obrti, male manufakture trebali bi biti stimulirani da dođu u centar, Grad bi od toga imao korist jer bi se mogao prezentirati kao grad umjetnika, slikara, zanatlija – govori.

   Kaže da umjetnici nemaju prostore u kojima bi izlagali, natječaja za atelje nije bilo godinama, a to su problemi koji se ne rješavaju godinama.

   – Mi nismo ti koji smo konkurentni u ekonomskom smislu, mi donosimo benefit u nekom drugom smislu: kulturološkom, sociološkom, etnološkom, ali to je jako zanemareno, a jednako je važno – naglašava Tea.

   Nakon zatvaranja će prostor nekome iznajmiti u poslovne svrhe, iako joj svi govore da otvori apartman, kaže da bi to doživjela kao svoj osobni poraz.

   – Jednostavno nemam želudca za to napraviti – kaže.

   Smatra da je čitav identitet Splita zanemaren, a posebno je ljuti nepoštivanje jedne od tipičnih splitskih tradicija.

   – Godinama se zna da se u Splitu u podne pjeva na Badnjak i na Silvestrovo. To je tradicija koja je tipična splitska, događaj koji nema pozivnicu, nego se ljudi samo okupe. Već godinama se to pretvara u jedan najobičniji dernek na Pjaci, a u podne nitko nije kadar ugasiti muziku dok traje pjevanje – govori.

   Oscar Wilde kazao je da čitavu prošlost promatramo kroz veo umjetnosti, a umjetnost je jedina koja još uvijek, srećom, zna kako prikriti stvarnost. Možda bi gradske vlasti trebale dobro razmisliti o ovoj izjavi, jer čini se da je umjetnost ipak na njihovoj strani.

   *Ukoliko primjetite grešku kontaktirajte autora [u/Martino545](https://www.reddit.com/user/Martino545).*

4. oh ne, zatvorilo se misto u koje niko nije otisa od 70ih. kako ce split priživit bez njih

5. Znači djed joj je bio samoostvareni i samučeni polimath, koji je otvorio taj atelje sebi za dušu. I ona govori o njemu, iako ga nikad nije upoznala, s ponosom kako je bio pismoslikar, soboslikar i autolakirer. Nakon toga kreću uobičajene žalopojke nekoga tko promatra situaciju s pozicije privilegije “kulturnog radnika” koji pretpostavlja da joj društvo duguje ustupke i posebni tretman samo zato što se bavi umjetnošću.

   Po mom sudu, njezin djed je bio umjetnik i to upravo zato što se bavio umjetnošću iz ljubavi prema istoj, a ne zato što ima diplomu “magistra likovne edukacije” i zato što je, eto, igrom slučaja treća generacija koja je naslijedila taj atelje.

   Njezin djed se ne bi žalio da je centar grada opustošen i da propadaju tipično splitske tradicije. Njezin djed bi pokrenuo neke nove navade i običaje na nekom novom mjestu, tamo gdje su ljudi sada. Ako bi to značilo da će otvoriti atelje u trgovačkom centru, onda će ga tamo otvoriti. Ako to znači da se neće baviti umjetnošću kako ju razumiju i definiraju oni s diplomama iz likovne umjetnosti i sl., onda se time ne bi bavio nego onime što ljudima treba i što u ljudima izaziva radost koju donosi umjetnost.

6. neznam kako ostalima ali i meni u zg je muka kad moram ic u centar grada. nekoliko puta sam na webu nasao ducan sa stvari koju ocu ali koju moram prvo vidjet/isprobat uzivo i onda pogledam pogledam adresu ducana na google maps i vidim da se radi o uskom centru….. odmah odustanem i trazim ducan koji je u nekom trgovackom centru tipa city center east west, avenue mall, garden mall, branimirova, buzin, z centar, king cross i slicno

   kad sam bio klinac i kad sam sve obavljo tramvajima onda mi je centar bio cak i bolji od trgovackih centara jer sve u centru je pored pruge, dok se za neke centre treba cekat autobuse. medutim danas je totalno obrnuto, di god da idem s autom prolazim pored nekog trgovackog centra, a i da nije usput treba mi 20 min do bilo kojeg centra.